Na Spomendan svih vjernih mrtvih, 2. studenoga ove godine, u 67. godini života i 42. godini svećeništva, preminuo je svećenik Požeške biskupije vlč. Marijan Đukić, župnik župe Rođenja Blažene Djevice Marije u Kutjevu. Vlč. Đukić bio je upravitelj župe sv. Josipa Radnika u Đurđinu od 1984. do 1992. godine, kada je zbog ratnih zbivanja prešao u Hrvatsku. Budući da će ostati upamćen po mnogo važnih djela koje je učinio za spomenutu župu i vjernike, kako na duhovnom tako i na materijalnom planu, u đurđinskoj crkvi sv. Josipa Radnika u srijedu, 9. prosinca, održana je sveta misa u povodu šest tjedana od njegove smrti.

O vlč. Đukiću i njegovoj važnosti za Đurđin

U svojoj je propovijedi na svetoj misi sadašnji župnik župe sv. Josipa Radnika u Đurđinu Dražen Dulić vjernicima prenio crkveni životopis i važnost vlč. Marijana Đukića po pitanju vjerskog i duhovnog života stanovnika ovog subotičkog naselja, kao i kada je riječ o obnovi crkve i izgradnji župnog doma.

»Marijan Đukić rođen je u Domaljevcu, u Bosanskoj Posavini. Godine 1969. upisao se u Sjemenište i Gimnaziju Paulinum u Subotici. Biskup Matija Zvekanović ga je primio među svećeničke kandidate Subotičke biskupije te ga uputio u Bogoslovno smjenište u Đakovo gdje je na Visokoj teološkoj školi završio studij. Za svećenika ga je zaredio subotički biskup Zvekanović 1979. u župnoj crkvi sv. Marka Evanđelista u Žedniku. Godinu dana vršio je službu župnog vikara u župi sv. Terezije Avilske u Subotici, a potom istu službu u župi sv. Petra i Pavla u Monoštoru, da bi 1984. bio imenovan upraviteljem župe sv. Josipa Radnika u Đurđinu, odakle je zbog ratnih zbivanja 1992. prešao u Hrvatsku. Marijan Đukić dolazi u Đurđin i zamjenjuje vlč. Marka Vukova. Imenovan je upraviteljem župe 27. studenog 1984. Godine 1985. izabire se novo Pastoralno vijeće i pod vodstvom župnika Marijana kreće se s obnovom crkve iznutra – obnavlja se instalacija, lusteri, očišćen je i prelakiran drveni strop, urađena pozlata metalnih dijelova, ofarbane su orgulje, renovinara je sakristija. Odlučuje se da se treba podići križ na mjestu rođenja oca Gerarda Tome Stantića. Godine 1986. na sjednici Pastoralnog vijeća odlučuje se da će se graditi novi Pastoralni centar, kada se počinje i s prikupljanjem sredstava i dozvola za gradnju, što je vlč. Marijan većim dijelom preuzeo na sebe. Godine 1988. sakuplja se materijal za početak gradnje kuće, 29. ožujka se postavlja temeljni kamen, a do 1989. kuća se gradi i stavlja pod krov. Prema zapisima, do 1992. dovršava se gradnja kuće, tj. župnog pastoralnog centra uz crkvu. Od 1984. do 1992. godine Marijan Đukić se pastoralno brine za duhovnu, a može se reći i za nacionalnu skrb vjernika Đurđina. Rado ih je obilazio, okupljao mlade, a mnogi će reći da je oživio župu. Godine 1992. zbog ratnih prilika prelazi u Hrvatsku. Nakon službi u župama u Končanici, Dežanovcima, Uljaniku, Davoru i Orubici, od 2010. je župnik u Kutjevu. Zahvatila ga je opaka bolest, te se s njome hrvao tijekom tri duge godine. Po njegovoj želji, zemni ostaci sahranjeni su u rodnom mjestu Domaljevcu.«

U pismu koje je napisao neposredno prije smrti, među ostalim stoji:

»Gdje god sam bio, nastojao sam dati sve od sebe. Na pastoralnom planu sam pokušavao navješćivati Riječ Božju i od povjerenog stada učiniti zajednicu vjernika koja će svoj život živjeti u Crkvi.«

Sjećanja vjernika

Sjećanja o svom nekadašnem župniku Marijanu Đukiću i o njegovom značaju za đurđinsku župu s nama je nakon mise podijelila nekolicina vjernika, rođenih Đurđinčana.

Ivan Stipić Braco: »Župnik Marijan Đukić je bio više od svećenika, bio je vrlo radan, vridan, nije za sebe skupljo ništa već je radio baš za nas, za puk, za našu župu. Vide se njegova dila, sve što je uradio, al to je tako malo naspram ono drugog što je uradio, duhovnog. U vezi čega god se spomene Marijan, meni i mojima oko mene je sve naj. Kod njeg nikad nije bilo da štogod ne mož, već je uvik gledo kako to rišit. On je bio moj vinčani kum 1991. godine. Veče prije svatova je moj brat s kamionom dono sve sude u sandukima za puške. Taj šatoroš je digod nabavio te sanduke. Kad smo to doveče skidali s kamiona, kogod je vidio i posli je Marijan imo veliku nevolju da se Hrvati u Đurđinu oko Marijana okupljaju i naoružavaju. Nisu vidili tanjire već su vidili da su to sanduki za puške. Pa su niki kazli da ima velik podrum ispod đurđinske crkve, što nije bilo istina, i dilom je i zbog tog moro napuštit Đurđin. Stalno su mu dolazili i pozivi za rezervu zato što je bio trn u oku, zato što je zdravo puno uradio za nas, što se ne mož izmirit ni sa čim. Župa jeste lipa i velika, al su njegova dila zdravo veća.«

Prema riječima Stipića, župnik Đukić je imao veliku ulogu i kada je u pitanju političko organiziranje ovdašnjih Hrvata.

»On je početkom ’90. godine otvorio dvoranu di se okupljala subotička inteligencija i tu se pod plaštom oca Gerarda Tome Stantića rodila ideja o osnutku hrvatske političke stranke. Nije se još onda znalo njeno ime, al se dolazilo i razmišljalo puno o tom. Kad se već znalo da će se osnovat Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, župnik Đukić je skupio nas župljane i dogovorio s nama ko oće bit u tom. I tako je nas 12 Đurđinčana očlo na osnivačku skupštinu DSHV-a. Al prija nje, po njegovom nagovoru, tog jutra smo očli svi na prvu misu da bi to bilo blagoslovljeno«, prisjeća se Ivan Stipić.

Jacinta Dulić (majka sadašnjeg đurđinskog župnika Dražena Dulića): »Moja sićanja na njeg su prilipa. On je bio župnik moje mladosti i jako smo volili doć u župu. Puno je radio na okupljanju mladi i jako puno duhovnog nam je dao. I posli, u svakoj župi u kojoj je bio, uvik smo išli kod njeg i bili smo dobrodošli, i uvik smo ostili ko da je on naš župnik i dalje. Njegove propovidi su uvik bile dobre, pristupačne narodu, što virnicima puno znači.«

Franjo Dulić: »U to doba, kad je velečasni Đukić bio tu, ja sam bio mlad momak. Okupljali smo se na vironauk. Sva moguća lipa sićanja su vezana za njeg. Prija velečasnog Marijana Đukića svećenik nam je bio Marko Vukov koji je počo okupljat i mlade i stare oko crkve, a to je još više uznapridio velečasni Marijan Đukić. Kad je bila gradnja župnog stana, on je znao prić starijim ljudima koji su imali novaca, pozajmit za konto gradnje crkve, što je uvik bilo vraćeno. Bolje rečeno, znao je animirat i mlade i stare i sve to krajnje dobro odradit i ispoštovat. A taki je malo.«

I što nakon ovakvih sjećanja Đurđinčana o svom nekadašnjem župniku reći, odnosno zapisati? Ostaje nam samo poželjeti svim ovdašnjim pa i ostalim župama i župljanima da imaju ovakvog, poput Marijana Đukića, župnika za primjer.

I. Petrekanić Sič