Nesumnjivo veliki trud opernog ansambla novosadskog Srpskog narodnog pozorišta i njegovog direktora Miodraga Milanovića urodio je djelom vrijednim pažnje, svakako iz više razloga. Postavljena je opera kojom je i otvorena nova zgrada SNP-a 1981. godine. Tada je redatelj bio Kosta Spajić, danas je to Egon Savin.
Rad na komponiranju opere Jakov je Gotovac započeo 10. listopada 1932. godine i trajao je do 8. svibnja 1935. godine. Opera je prvi put izvedena 2. listopada 1935. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i ostala do danas najizvođenijim opernim djelom na ovim prostorima. Praizvedbom je tada dirigirao sam Gotovac, koji je osjetio da je publika njegovog Eru dobro primila, a to su potvrdile i kasnije reprize. Kritika je pak dvojako reagirala. U »Jutarnjem listu« Lujo Šafranek Kavić je napisao: »Opet je jedan hrvatski kompozitor uzalud napisao jednu operu.«, Milan Katić je u »Novostima« pisao veoma pohvalno, a Stražičić u »Beogradskoj pravdi«, ocijenio ju je također veoma pozitivno. Zanimljivo je da je prva izvedba opere »Ero s onoga svijeta« izvan naše zemlje bila u Brnu, na češkom jeziku 1936. godine. Opera je u Narodnom pozorištu u Beogradu premijerno izvedena 17. travnja 1937. godine, a u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu 27. veljače 1948. godine. Obnovljena je 7. prosinca 1965., pa 22. listopada 1972., a do 1981. godine izvedena je 189 puta. Godine 1981., 12. travnja, na svečanom otvorenju nove zgrade Srpskog narodnog pozorišta, izvedena je ponovno ova opera, koja je u kontinuitetu igrana sedam sezona. Ukupno 28 predstava, sa, po preciznim podacima, 11.566 gledatelja.
Što zapravo, poslije preko dvije tisuće izvođenja u ex-Jugoslaviji i inozemstvu novoga možemo reći? Možda samo da podsjetimo na djela Baranovića, Lotke, Grgoševića ili Tajčevića, svakako generacije koja se smatra propagatorom tzv. nacionalnog realizma i svrstava rame uz rame s djelima poput Smetanine »Prodane nevjeste«, »Soročinskog sajma« Musorgskog ili »Vjenčanja u samostanu« Prokofjeva.Za ovu komičnu operu, koja je rjeđa od tzv. klasične opere, libreto je napisao Milan Begović, koji je inspiraciju našao u dramskim tekstovima starog njemačkog pjesnika Hansa Sachsa. Veličina ovog libreta svakako je u tome što ga je Begović svojim velikim dramaturškim umijećem inkorporirao u narodni jezik pun doskočica, narodnih lirskih metafora, pretočenih u izvanredno tečne stihove, veoma pogodne muzičkom nadograđivanju.
U Novom Sadu, u subotu 8. veljače 2003. na velikoj sceni SNP-a »Jovan Đorđević« u maštovitoj, ali veoma preciznoj režiji Egona Savina i pod dirigentskom palicom Borisa Švare, gosta iz Slovenije, imamo predstavu čiji su standardi višestruko pomjereni. Egon Savin vješto razgrađuje ustaljene šablone opernog scenskog kretanja, pomjerajući i dijeleći veoma dinamično zborske izvođače iz drugog u prvi plan. Zbor je izvanredan, pa samim tim i ravnopravni sudionik ovog spektakla (dirigentica zbora je Vesna Kesić Krsmanović). Tako ova opera korespondira s gledateljima u više ravni podjednako ističući, s mjerom, scenski i muzički predložak.
Treba istaknuti posebnu ulogu Marka, bogatog seljaka, koga je interpretirao Branislav Jatić; Miću, Eru s onog svijeta, koga je interpretirao Slavoljub Kocić; Đulu, Markovu kći, u izvođenju Valentine Milenković; Simu, mlinara, u izvođenju Saše Kovačevića; Dome, Markove druge žene, u izvođenju Marine Pavlović, te Pastirče Senku Soldatović i Momka iz sela Voju Maleševa. Scenograf Miodrag Tabački i kostimograf Mirjana Maurič već su dokazano smjeli.
Komična opera »Ero s onoga svijeta« u izvođenju opernog ansambla Srpskog narodnog pozorišta je muzičko djelo koje ne poznaje granice i čiji muzički, estetički naboj pomjera želju da pojača svoju svježinu i u tome uspijeva. Veoma efektna predstava koja će svoje gledatelje imati, prije svega, u rafiniranoj publici spremnoj da osvježi iskustvo, spremnoj da vidi drugo, spremnoj da uživa u ovoj čaroliji.
Ina Petrović
