Tijekom godina generacije Subotičana smjenjivale su se na fakultetima zagrebačkog Sveučilišta. Neki su ostajali u Zagrebu, neki su se uspjeli afirmirati u hrvatskoj intelektualnoj eliti, ali vremena su bila drugačija - život s one strane Dunava se nije razlikovao u tolikoj mjeri kao danas, a državne granice nisu postojale, pa su se mladi ljudi vraćali ravnici.
Današnja situacija je drugačija, veliki gradovi sa svojim mogućnostima, širokim kulturnim sadržajem i raznolikom ponudom privlače mlade ljude k sebi. Naša uspavana vojvođanska palanka za mnoge ostaje samo mjesto posjeta, odmora i sjećanja.
IZVAN KONKURENCIJE: Danas se u Zagrebu na studiju nalazi oko 120 Subotičana. Najveći val mladih ljudi došao je 2000. godine - 49 brucoša. Prijašnjih godina je u Zagreb dolazilo u prosjeku između deset i dvadeset mladih ljudi godišnje. Ta brojka je aktualna i posljednjih nekoliko godina kad je u Zagreb dolazilo godišnje od dvadeset do dvadeset i pet studenata.
Većina mladih dolazi u Zagreb studirati radi kvalitetnijeg studija i povlastica koje nam je Hrvatska matica iseljenika izborila na Sveučilištu. Počevši od sredine 90-ih godina, Matica je zamolbama preko subotičkog lobija u Zagrebu uspijevala srediti našim studentima studiranje uz potporu ministarstva.To konkretno znači da se Subotičani ne natječu u konkurenciji s ostalima. Također, načelno važi pravilo da se redovitim upisom godine, putem Matice, stječe pravo na boravak u studentskom domu. Većina studenata smještena je u Studentskom domu »Stjepan Radić«, koji je i najveći — broji oko pet tisuća mladih ljudi. Cijena stanovanja u domu je vrlo popularna, mjesečna stanarina iznosi 112 kn, odnosno nekih 15 eura. Privatno stanovanje je veliki trošak, jer se u prosjeku mjesečno treba izdvojiti između 250 do 300 eura za stan i režije.
Tijekom nekoliko prošlih godina Hrvatska matica iseljenika je preko svog fonda »A.G. Matoš« osiguravala studentima mjesečnu stipendiju u prosječnom iznosu od 50 eura. Taj fond je prošle godine ugašen, ali je posredovanjem Matice studentima dodijeljena stipendija Ministarstva vanjskih poslova u iznosu od 700 kn, odnosno oko 90 eura mjesečno, a uvjet za primanje je redovito upisana akademska godina.
OSTATI ILI SE VRATITI: Kako se snaći u Zagrebu? Svake godine se pripreme za potencijalne brucoše organiziraju u Subotici, a ovdje se uvijek nađe pokoji student koji, sjećajući se svojih prvih koraka, dočeka mlade nade na kolodvoru, te ih dovede u studentski dom, gdje su privremeno smješteni tijekom prijemnih ispita. U listopadu dolaze prvi pravi koraci: useljavanja, sređivanja sobe, upoznavanje s docimerima, prvobitno uživanje hrane u menzi, te ono najvažnije - učenje. Izlasci po okolnim bircevima, jarunskim diskotekama i poznatom Tkalčićevom još nisu otkriveni, te se nadobudno spremaju prvi ispiti. A nakon toga slijede prva razočaranja s padom, prvo pijanstvo zbog petice (i drugo zbog dvojke!), te spoznaja da je studentski i pasti i proći…
Razmišljanja i osjećaji brucoša znatno se razlikuju od studenata koji su u Zagrebu već nekoliko godina. Prva godina fakulteta predstavlja vatreno krštenje, odlazak od kuće i roditeljskog nadzora; prvi put osjeti se okus još neiskušane slobode i postavlja se izazov osamostaljenja. Najbolje godine tek dolaze. Međutim, na prvoj godini svako slobodno vrijeme iskorištava se za odlazak u Vojvodinu, a novopečeni studenti razmišljaju kako će ovih četiri-pet godina brzo proći, te će se vratiti našoj ravnici.
Ipak, kako vrijeme prolazi, Zagreb se nekako potiho, stidljivo svima podvuče pod kožu, a život svojim neplaniranim tijekom donosi poznanstva i ljubavi koje se nakon studija ne žele ostaviti. Također, veliku ulogu igra i činjenica da je ekonomska situacija u Vojvodini nestabilna, primanja su mala, a posao je teško naći. Time se zatiru putevi povratka mladih akademskih građana. Kako idemo stariji, naši bunjevački običaji, tradicija, zemlja i salaši vuku nas nazad, ali borba za opstanak, za život a ne preživljavanje, ključ je ove dileme s kojom smo suočeni. Iako čežnja za domom tinja u svima nama, potreba za osiguravanjem normalne egzistencije tjera nas nekad i dalje od Zagreba, u bijeli svijet.
Tatjana Ljubič
