Kada je prošle godine kardinal Kasper iz vatikanskog »resora« za jedinstvo kršćana doputovao u Beograd - gdje ga je grupa studenata Bogoslovskog fakulteta dočekala transparentima s uvredljivim porukama - on se sreo i sa starim srpskim patrijarhom g. Pavlom. Progovorilo se o dugo čekanom kršćanskom jedinstvu, koje i katolici i pravoslavni s drugima duguju Kristu, ali su se od onda sve češće oglašavali i ekstremisti kojima do jedinstva ni stalo nije. Nada se budila da će u jednom dijalogu biti nađen modul u kojem će Europa moći disati »na oba plućna krila«. Tu su se složili i srpski patrijarh i rimski prvosvećenik papa Ivan Pavao II., koji u svojim homolijama godinama pominje tu dobru riječ V. Ivanova, koji poziva sve da jednom »prekorače prag nade«. Drugim riječima, odavno je vrijeme da se preskoči onaj zid koji nas dijeli koji nije zid do neba, kako bi ekstremisti i na jednoj i na drugoj strani željeli. Ali po ekstremistima i ne treba suditi o stanju Crkve, a najmanje sada kada se velika nada još jednom budi.
Delegacija SPC je u Rimu u susretu s papom uzvratila na onaj »bratski cjelov« koji papa godinama šalje iz našeg okruženja. Još prije odlaska vidjele su se neke ograde i zadrške, sam se srpski patrijarh još u siječnju ogradio - »Za sada - rekao je - takva poseta ne bi bila konstruktivna«. On misli na sebe osobno. Stvari je dorekao bački episkop g. Irinej pred sam polazak u Rim kazavši da će to biti »kurtoazna poseta episkopu grada Rima«. Iza ovih lijepih crkveno-diplomatskih fraza krila se poruka optimistima da ne očekuju previše. Susret je protekao srdačno od 3. do 7. veljače i ništa se spektakularno nije dogodilo no razbuđena nada je ostala - a to nije malo. Glavno je da i kod nas i braće rimokatolika sazrijeva svijest o nužnosti jedinstva na kakvo nas i poziva duhovni globalist Isus naš vječni suputnik u nadi na jedinstvo. Gospoda Amfilohije i Irinej su svjesni toga, ali će tek vrijeme pokazati jesu li sve mogućnosti i iskoristili, iako teškoće mogu zanemariti samo oni koji zanemaruju vijekove prošlostii njenih neprevladanih trauma. Neki nude sasvim lagodno objašnjenje. Navodno, katolici idu prebrzo u prilagođavanju svijetu i otvaranju za nove znake vremena. A mi pravoslavni kasnimo upravo tu ili smo u nečem neodlučni. Šabačko-valjevski episkop g. Lavrentije slobodno govori - Nedeljni telegraf 5. 2. 2003. - o kobnoj našoj »okoštalosti« i o ekstremistima na svim stranama, posebno o onim na ulicama Beograda za koje su katolici i protestanti »jeretici«. Još se čuje ono da mi pravoslavni »molimo za sve ali ne sa svima«, a to pominje i g. Lavrentije kao amanet koji mu je ostavio blažene uspomene patrijarh German. Bilo kako bilo dijalog je počeo, a to je ono što je najvažnije. Neka sjenka stoji i nad ovim započetim dijalogom, ali nadajmo se da ona neće zakloniti razbuđene nade.
Mnogi se prisjećaju da su ista gospoda arhijereji bili u posjetu papi Ivanu Pavlu II. daleke ratne 1994. i da posjet nije uspio. Nada je da se to neće ponoviti. Ako je onda bilo jasno u čemu je nesporazum - to je bilo vrijeme ciklusa Miloševićevih ratova - dobro je što se sada nije inzistiralo na »odgovornosti Vatikana za raspad jugoslovenske države«. Tako nešto je inače teško dokazati. Iz svojih posjeta Grčkoj i Bugarskoj papa je slao poruke o ljubavi koja sve prašta i one su kod vjernika odlično primljene. Kako će nadalje teći dijalog ne zavisi samo od SPC, već i od RPC koja je snažno prisutna na Balkanu i koja svaki papin posjet pravoslavnima razumije kao težnju za širenjem NATO-a na Istok. Tu je i problematični »prozelitizam«, ali ako dijalog pokaže da su kršćani jedinstveni nikakvog prozelitizma više neće biti, jer se riječ Božja može propovijedati diljem ekumene. Europa koja se gradi čeka te znake, ali u sve se miješaju i politički interesi koje nikako ne treba podcjenjivati, poglavito ne na Balkanu. Europa odavno traži svoju ako ne izgubljenu, ono uveliko zaboravljenu dušu. U tom smjeru idu nade i katolika i pravoslavaca, ali je pitanje kako naći model jedinstva. Otvoreno je - i u Rimu je bilo nezaobilazno - i pitanje papinog posjeta Beogradu.
Za sada ostaje ona fraza o još »nesazrelim uvjetima«, ali nada nije ostavljena. Rimski prvosvećenik neumoran u djelu nove evangelizacije ne krije želju da svoju zastavu mira razvije i na vračarskom platou otkuda bi blagoslovio Srbiju. To bi bio najprije važan korak za Srbiju i vjernici ga očekuju, kao što očekuju hrabrost srpskog patrijarha. Tako misle optimisti - koje svaki dijalog okrilaćuje, ali na žalost oni ne mijenjaju onu političku »težinu« koja je u tom poslu potrebna. Ne može se ovoga puta reći da posjet izaslanstva Sinoda SPC nije uspio, iako nije načinjen neki veliki povijesni korak, ali takvim koracima prethode mali koraci. Ako su odlučni i dobronamjerni, u što ovoga puta ne sumnjamo.
Delegacija SPC je u Rimu u susretu s papom uzvratila na onaj »bratski cjelov« koji papa godinama šalje iz našeg okruženja.
