»Kuća koja plovi« predstavlja metaforu o suvremenom društvu ovoga podneblja, podložnom stalnim, i ne baš razumljivim turbulencijama i promjenama
Knjiga pripovijedaka Stjepana Bartoša »Kuća koja plovi«, dramaturški složena u četiri ciklusa – Uporišta, Trenutak, Žena i Drugi pogled – u cijelosti je okrenuta preispitivanju položaja individuuma u ovom podneblju. Priče su tematski grupirane, pa se tako jedna skupina priča izravno odnosi na čovjekovu potragu za vlastitim uporištem u životu. U srazu s prolaznošću, Bartoševi likovi nastoje naći takvo uporište, kojim bi, eventualno, mogli osmisliti svoje postojanje. Pa, i kada se čini kako su u tome uspjeli, ne mogu se obraniti pred – strahom od smrti i nestajanjem? Mimo, dakle, smisla kojim imenuju svoje postupke, pokušavaju uspostaviti iluziju, da bi nakon njihova fizičkog nestanka, mogle potrajati njihove ideje i djela.
M. M.
