Na prvim izborima postkomunističke Jugoslavije u Vojvodini i predstavnici Hrvata preko DSHV-a bili su na listi izbornika, bilo kao samostalni kandidati DSHV-a, bilo kao članovi DSHV-a u koaliciji s drugim stankama koje su svojim političkim programom bile najbliže programskim načelima DSHV-a, na primjer Liga socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka, Reformska stranka građanske orijentacije Ante Markovića i UJDI.
    Nastupila je 1991. godina koja je bila katastrofalna za Hrvate u Srijemu. Počelo je s pozivanjem, ispitivanjem i psihičkim i fizičkim maltretiranjem Hrvata u policijskim postajama mjesta u kojima su živjeli Hrvati. Ispitivali su ih jesu li članovi DSHV-a, za njih je to bilo jednako HDZ!? Zašto su se upisivali u tu stranku? Kada su i gdje sastanci? Koji se ljudi tamo okupljaju?
SVEĆENICI PRVI NA UDARU: U gradovima i selima u kojima su živjeli Hrvati počelo se s promjenama naziva ulica i škola koje su nosile imena hrvatskih velikana. Isto se činilo i u Petrovaradinu. Tako su izvršene promjene naziva desetak ulica. Ulica Zrinjskoga preimenovana je u Ulicu Patrijarha Rajačića. Osnovna škola u Petrovaradinu umjesto naziva »Vladimir Nazor« nosi ime srpskog pjesnika »Jovana Dučića«. Spomen-ploča na rodnoj kući hrvatskog bana Josipa Jelačića je zazidana.
Činilo se sve da se zatre trag življenja i postojanja Hrvata na srijemskim prostorima. Bio je to očiti primjer vulgarnog i bezočnog brisanja povijesnih tragova i kulture jednog naroda, koji su urasli kroz vjekove na ovim prostorima. Hrvati su se otpuštali s posla, a koji su još radili na radnim mjestima šikanirani su i najnemilosrdnije vrijeđani i ponižavani. Isto se događalo od dječjeg vrtića do staračkog doma. Narušen je i kućni i obiteljski mir. Počelo se s telefonskim prijetnjama, pa sve do ubacivanja eksplozivnih naprava i bombi u dvorišta i na kuće Hrvata, te nasilnih provala u kuće i maltretiranja i izbacivanja vlasnika iz njihovih domova. Prvi na udaru su bili naši svećenici, župni uredi i crkve.
Počelo se najprije s pričama o naoružavanju Hrvata i o ugroženosti Srba od njih. Novine, napose novosadski »Dnevnik«, širile su famu o dijeljenju oružja u katoličkim crkvama, a ista se priča u fantastičnim varijantama pronosila i širila kroz gradske i prigradske autobuse i lansirala se po ulicama gradova i sela u kojima su živjeli Hrvati. Tako je malo koji župni ured u Srijemu bio pošteđen od kamenovanja. U Petrovaradinu je usred dana na pravoslavni Božić 1993. godine provaljeno i naočigled nekoliko desetaka građana majka župnikova, starica od sedamdesetak godina od dvojice »hrabrih i velikih Srba« pridošlih iz Hrvatske, brutalno pretučena, a epilog je bio priča u gradskom autobusu koja odražava mentalitet i mnijenje mase i sredine: »I trebalo je, jer je sjedila na sanduku punom oružja«. Sud inficiran istim sindromom počinitelje je barbarskog i neljudskog djela oslobodio, a potpisnik oslobađajuće presude je Miroslav Alimpić, sudac i sin nekad časnog i jednog od najutjecajnijih vojvođanskih lidera i političara.
UBOJSTVA I ISELJAVANJA: Skoro u svim mjestima s većinskim hrvatskim življem počinjeno je i po jedno ili više ubojstava, na primjer u Hrtkovcima je masakriran mladi Hrvat Mijat Štefanac, u Moroviću braća Abijanovići, Hrvati, a u Kukujevcima tročlana obitelj Oskomić i Tomić u kojoj je zaklana starica od osamdesetak godina. Potom u Golubincima mlada djevojka Marija Purić, Hrvatica, a u Petrovaradinu je ubijen Marko Holik i Martinović, oboje Hrvati.
U Srijemu su Hrvati pod takvim okolnostima i pritiscima bili prinuđeni na iseljavanje sa svojih stoljetnih ognjišta. Počelo se s iseljavanjem kroz zamjenu kuća i imanja sa Srbima koji su pridošli iz Hrvatske. Razumljivo da su u takvim prilikama sastanci članova DSHV-a skoro prestali i postali ilegalni. Ljudi koji su ostali živjeli su u strahu i u borbi za golu egzistenciju, a život je iz dana u dan bivao sve teži, budućnost sve neizvjesnija. Hrvatska je pomogla Hrvatima pristiglim iz Srijema. Uglavnom velika većina njih se snašla u novim prilikama i u svojoj matičnoj zem-lji. Trebat će ponekima, posebno starijima, puno vremena da neke rane barem prestanu boljeti i zacijele, iako će ožiljci ostati neizbrisivi i vidljivi. Je li se moglo više pomoći Hrvatima u Srijemu i hoće li im se moći pomoći više sutra? Ostaje pitanje na koje će odgovor dati vrijeme i poneki analitičari koji se budu tim pitanjem pozabavili.