Druga subetnička skupina Hrvata u Bačkoj su Šokci. I njihova kolijevka je Bosna. Iz nje će kretati njihove seobe prema sjeveru u Posavlje i Podunavlje. Razlog zašto se sele je isti kao i za Bunjevce. Već početkom XV. stoljeća Turci ulaze u Bosnu i polako potiskuju, progone, tlače i protjeruju kršćanski živalj, a među njima i katoličke Hrvate – Šokce. Bosna je, dakle, zajedničko polazište i Bunjevcima i Šokcima. Stoga je potrebno reći nekoliko riječi, orijentacije radi, i o Bosni.
    Bosna se spominje već u desetom stoljeću u Porfirogenetovom djelu »O uprav-ljanju carstvom – zemlja Bosna«. U nekim starim spisima naziva se »zemljca« Bosna. Taj deminutiv joj se s pravom pripisuje, jer je u to vrijeme zaista bila veoma malena. Prostirala se samo oko gornjeg dijela rijeke Bosne, oko današnjeg Sarajeva. Polako će se proširivati, pa ponovno, u različita vremena i sužavati. Ovdje je važno napomenuti da treba imati u vidu o kojem se vremenskom razdoblju radi kada se govori o mnogim zemljopisnim pojmovima i područjima. To ne vrijedi samo za Bosnu, nego i za Ilirik, Panoniju, Dalmaciju itd. Naime, nastaju mnogi nesporazumi u povijesnom tumačenju činjenica, ako se to ne uvažava. Primjerice, kada se govori o seobi Bunjevaca iz Bosne, mnogi dodaju i iz Hercegovine. Zaboravlja se da je Hercegovina potpadala pod Bosnu, a tek se kasnije osamostalila, pa se ujedinila u pojam Bosne i Hercegovine.
DVIJE KATASTROFE: U vrijeme kada Hrvati, a nešto kasnije i Srbi, stvaraju svoje države, Bosna je čas pod upravom jedne ili druge. Počeci stvaranja državnosti Bosne padaju u XII. stoljeće. Počela je kao polusamostalna Banovina pod banom Borićem (1154. -63.), ali je vazalno bila vezana za Ugarsku. Za bana Kulina (1180. -1203.), postaje samostalna država. U to vrijeme u Bosni se javljaju bogumili (kristijani), pa se Ugarska miješa u njene poslove. Šalje »krstaške vojne«, kako bi suzbila »heretike«, a u stvari, kako bi Bosnu podvrgla sebi. Koncem XIII. i početkom XIV. stoljeća Bosnom vlada velika hrvatska plemićka obitelj Šubići. Stjepan Kotromanoić oslobađa se Šubića, proširuje svoje područje, ratuje sa srpskim carem Dušanom. Tvrtko I., prvi kralj Bosne, obračunavši se s vlastelom i okolnim vladarima, kruni se u Mileševu 1377. godine za kralja Bosne i Srbije. Njegov velikaš Vlatko Vuković sudjeluje u kosovskom boju 1389. godine. Osvaja dijelove Srbije i Hrvatske i kruni se i za kralja Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i primorja. Njegovi nasljednici će već imati velikih neprilika s Turcima, sve do konačnog pada pod Turke 1463. godine. To je bila katastrofa za Bosnu, za njene stanovnike, za katoličke Hrvate – Bunjevce i Šokce.
    Druga hrvatska katastrofa će se desiti 1493. godine na Krbavskom polju. Sve to, a i sve između toga, značajno će utjecati na seobu pučanstva u druge kršćanske države, pa tako i Bunjevaca i Šokaca. U kakvoj su se nevolji tada nalazili Hrvati, najbolje je zapisao u latinskim stihovima jedan od najvećih hrvatskih humanista Ivan Česmički – Janus Panonnius (1434. -1472.): »Nema nikog pod kapom nebeskom, tko misli priteći u pomoć mojoj stvari. Tko li će ovoj nevoljnoj hrvatskoj zemlji pomoći… Što Francuska spava ili Španjolska, ništa mi nije čudno: Naravno, ni jednoj ni drugoj opasnost ne prijeti bliska. Niti pomisliti smijem da će mi nešto pomoći Englezi, koji su, u zaklonu, daleki ih odvaja ocean. I sama Njemačka, zar je imalo pritekla u pomoć, iako je, o teško meni, s kraljevstvom spojena mojim… Francuska spava, Španjolska za Krista baš ne mari, Engleska propada od pobune velikaša. A susjedna Njemačka u besciljnom zborovanju vrijeme trati, Italija se i dalje svojom trgovinom bavi. Bilo da nam stigne velika pomoć il sitnica neka, Mi ćemo svom domu i vjeri ostati vjerni«. Na ovo možemo samo reći sa starim Latinima »nihil novum sub sole«, ništa novoga pod suncem«.
SEOBE U SLAVONIJU I BAČKU: Turci su Bosni pripajali sva osvojena područja u Hercegovini, Hrvatskoj i Slavoniji. Sve su to uključili u Bosanski pašaluk, koji je obuhvaćao oko osamdeset tisuća kvadratnih kilometara. Iz svih okupiranih područja narod je bježao u sigurnije krajeve ili u druge zemlje. Za Šokce, kao i za Bunjevce, ne možemo točno utvrditi ni mjesto ni vrijeme svih iseljavanja. Počela su u XV. stoljeću i trajala su sve do velikog bečkog rata 1683. godine. U franjevačkim zapisima iz Bosne često se susreće slogan »žalosna i tužna vremena«. To se odnosi i na život i na iseljavanje Hrvata katolika iz Bosne. Godine 1542. donijet je novi zakon za Bosanski sandžak, koji je bio veoma nepovoljan za katolike, a uzrokom je za sve češća i sve masovnija iseljavanja. Tako biskup Franjo Baličević, Pavao Papić i Jure Neretljanin ističu kako se broj obitelji, odnosno kuća znatno smanjio u Olovu, Sutjeskoj, Visokom, Kreševu, Fojnici i Sarajevu i u drugim mjestima.
    Za vrijeme dok je biskup bio Marijan Maravić (1645. -1655.), iselilo se 2.000 obitelji iz Bosanskog Kraljevstva u Ugarsku. Jakov Tvrtković, gvardijan sutješkog samostana, bilježi seobe iz: Dubočica 2.700 katolika, Velika 2.300 katolika, Majevac 1.500 katolika, Modriča 6.500 katolika, Seočanice i Zablaća 4.500 osoba, Kazmadanj 5.300 osoba i iz Tuzle (1690.), 3.000 katolika. Eugen Savojski je tjerao Turke sve do Sarajeva 1697., ali se morao vratiti. Prema Batiniću poveo je sa sobom 40.000 katolika s franjevcima preko Save. Jelenić spominje 100.000 katolika prebjeglih u Slavoniju, a odatle neki i u Bačku. Sva šokačka naselja u Bačkoj dobila su veliki broj novih stanovnika katolika iz Bosne.