Crni puzzle može biti dio suncobrana na slici prekrasnog zalaska Sunca. Pitanje je vidimo li cijelu sliku ili samo boje pojedinih puzzlea.
Još jedni izbori su prošli. Izbori na kojima se, kao što znamo, gubi ili dobiva. Izbori za predsjednika Hrvatske, čiji je drugi krug bio održan 5. siječnja. Izbori na kojima je naša zajednica pokazala kako se može planski, organizirano i zajedno djelovati. I tako ostvariti rezultat iznad svih očekivanja! Čak 846 važećih glasova, uz 14 nevažećih listića, u drugom krugu predsjedničkih izbora, od čega je 555 birača izašlo na biračkom mjestu u Generalnog konzulatu u Subotici, naspram 168 na istim predsjedničkim izborima 2014. godine u prvom krugu. Mi smo – Hrvati u Srbiji – moguće i apsolutni pobjednici ovih izbora!
Ali zašto kada se i brojka 846 izišlih hrvatskih državljana na izbore u svojoj apsolutnoj vrijednosti čini tako mala? Zašto kada su brojni napisi u medijima pisali samo o velikoj izlaznosti hrvatskih državljana na predsjedničke izbore u BiH, o gotovo apsolutnoj pobjedi jednog kandidata u Irskoj, o zanemarivom broju izašlih na izbore u Mađarskoj ili Crnoj Gori, a nijedan napis nije glasio: »Navala glasača na samo dvoja vrata u Srbiji!«. Zašto se kontekst tako često prešućuje?
Ovoga puta kontekst čini prosta matematika. Uzmimo, za primjer, da je u BiH glasalo 35.547 glasača na 44 izbornih mjesta. U Srbiji je glasalo 860 glasača na samo dva izborna mjesta. Dakle u BiH 807 glasača po jednim vratima, a u Srbiji 430 glasača po jednom izbornom mjestu. Znači li to da analogno u BiH ima samo 1.75 puta više birača nego u Srbiji? Ili je možda, kao što znamo, taj broj u realnosti deset puta veći?
Kada bi, samo mašte radi, u Srbiji otvorili 44 vrata teoretski bi moglo glasati 18.930 glasača, a gledajući proporcionalno da bi nas hvalili kao uspjeh u BiH, nama je potrebno samo 3.602 glasača! Dakle, samo još petora vrata! S još samo pet otvorenih glasačkih mjesta naša snaga bi bila jednako vidljiva kao i ona u BiH. A da, pri tomu, ne spominjemo koliko naših ljudi još nije dobilo državljanstvo, odnosno drugih jeste – pa i onih Hrvata koji sebe smatraju samo Bunjevcima i danas javno djeluju s tih pozicija, da predizbornih aktivnosti nikakvih nije bilo, da osiguranih sredstava za prijevoz do birališta nema i to da je u Njemačkoj bilo 17 glasačkih mjesta, a u Srbiji jednak broj kao u Afganistanu i Turskoj, gdje Hrvata, osim u vojnim misijama NATO saveza, gotovo i nema.
Sve u svemu, jasno je da crna puzlica ne čini cijelu sliku. I vodstvo hrvatske zajednice u Srbiji je na nju i ovaj put ponosno. Jer kao takva, vrlo lijepo se uklapa i u nekim drugim slikama. I u slici školskog centra gdje se s druge strane boje otvoriti ijedna vrata i u slici Josipa bana Jelačića gdje drže nogu u vratima i u prostoru za udruge u Beogradu gdje već mjesecima samo stojimo pred vratima. Polako, strpljivo, imamo sve vrijeme ovoga svijeta. Samo oni s druge strane vrata moraju biti svjesni da mali broj vrata čini da snaga s druge strane raste... i raste... i ako se ne otvore na vrijeme....Hm. Splasnuti, sigurna sam, neće.
Jasna Vojnić, predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća
