Turskim osvajanjem Srbije, padom Smedereva 1459. godine, prekinut je gospodarski, društveni i politički kontinuitet Srbije. Nešto prije toga, godine 1453., sultan Mehmed II. osvojio je Carigrad. Time je okončano Istočno rimsko carstvo, a Carigrad postaje središte nove Turske imperije. Odatle su kretale osmanlijske čete na sve strane i tako širile i veoma proširile Tursko carstvo.
    U tim pohodima, nakon Srbije, na udaru je bila Bosna, koja je definitivno poražena 1463. godine. Dio kršćana, pravoslavnih i katolika, bježi ispred turske sile iz Srbije i Bosne prema zapadu i sjeveru u kršćanske zemlje, da bi očuvao život i vjeru. Ostatak u Srbiji i Bosni traži modus vivendi s novim gospodarima. Turci ustrašeni da će se iseliti pučanstvo na osvojenim područjima daju stanovite privilegije prvo pravoslavnim, a zatim i katoličkim kršćanima. Dio tih kršćana prihvaća islam, dobiva privilegije jednake onima koje su imali Turci, a oni koji ostaju pri svome, svode se na običnu raju.
POJAVA »HERETIKA«: Bosna je bila pod jurisdikcijom rimskog patrijarha – pape. U njoj se pojavila neka čudna nauka, koja je u spisima istražitelja označena kao heretička, ali nosioci te nauke su sebe smatrali kristijanima, a ne bogumilima ili patarenima. Sumnjičeni su jednako i od pravoslavnih i od katolika. Pape šalju vizitatore, a kršćanski kraljevi poduzimaju ratne pohode, da bi suzbili ili obratili heretike i istovremeno proširili svoju političku vlast. Tako se u Bosni, prije njenog konačnog pada, našla mješavina čeljadi, pravoslavni iz Srbije, bosansko– humski kristijani i katolici. Kristijani brzo nestaju s društvene scene, što znači da su prihvatili islam i uklopili se u novo društvo. Etnički Vlasi su već prije turskog osvajanja Srbije i Bosne bili na tim područjima, pa su se uključivali u vojne i trgovačke formacije turskih gospodara. Treba imati u vidu da su Turci sve zatečene narode u Bosni označavali Vlasima. Iz takove Bosne idu iseljavanja i pomicanja svi: Vlaha, već slavenizirani i kristijanizirani (pravoslavni i katolici), pravoslavni Srba i Hrvata katolika, a među potonjima i Bunjevaca i Šokaca.
    
    Tragajući za kolijevkom Bunjevaca Rikard Pavelić zapisuje: »Bunjevci predstavljaju staro hrvatsko etničko jezgro smješteno na teritoriju današnje zapadne Bosne i zapadne Hercegovine«. Ovu Pavelićevu tvrdnju potvrđuje i Mario Petrić, koji je u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, 1966. godine objavio studiju »Prilog za proučavanje porijekla Bunjevaca« u kojoj daje podatke za osamdeset obitelji Livna, od koji je 90 posto bunjevačkih Hrvata. On navodi: »Preci svih Bunjevaca bili su najvećim dijelom iseljenici iz Zapadne Bosne i Zapadne Hercegovine«. Pobijajući tendenciozne teze akademika Jovana Erdeljanovića dokazuje: »Hrvatsko stanovništvo ovoga dijela Bosne (Livno, Duvno, Kupres, Rama) sadrži u osnovi veoma staro etničko jez-gro. Bunjevački rodovi koji su i do danas sačuvani u ovom dijelu Bosne, ili pak oni koji su evidentirani u navedenim izvorima, pripadaju u stvari, široj grupi hrvatskog ikavskog stanovništva čiji se broj, velikim dijelom i danas, nalazi rasprostranjen na širokom području Zagorske Dalmacije. Njihovoj raširenosti u spomenutoj oblasti doprinijele su brojne seobe, počevši još od prodora Turaka u Bosnu, a i prije«. Dominik Mandić je 1962. godine objavio knjigu »Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis, Chigago-Roma«. U pitanju su zapisi bosanskog vikarijata, bilježeni svake treće godine, a u njima se prvi put za to područje spominje prezime Bunievac. U Gornjem Glamočkom Polju otkriveno je prezime Mateus Binievac-catholicus.
DOKUMENTI O BUNJEVCIMA: Ahmet Aličić je preveo mnoštvo dokumenata s turskog na hrvatski jezik iz 15. i 16. stoljeća. Među tim dokumentima nalazimo i popis sela Mostarske nahije iz godine 1477. gdje je selo Buhovo (kod Lištice) označeno kao naselje plemena Krmpotića. Rikard Pavelić bilježi: »Danas je pleme Krmpotića jedno od najrasprostranjenijih plemena među bunjevačkim Hrvatima, i nalazimo ga u Podunavlju i Potisju, Lici, Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru, pa i dalje izvan granica naše zemlje«. On također misli da Bunjevačka plemena spadaju u najjača hrvatska plemena. Pretpostavlja se, kaže R. Pavelić, da samo u Zagrebu ima više od sto tisuća Bunjevaca. Zbirni popis (defteri mucmel) iz l468. godine, svrstava se, uz zapise bosanskog vikarijata, u red najstarijih pisanih dokumenata u kojima se spominju rodovi i prezimena bunjevačkih Hrvata
BIJEG OD TURAKA: Ivan Murgić je lički Bunjevac. Službovao je kao časnik Vojne krajine na tlu Like i Krbave. Zapisao nam je usmenu predaju ličkih Bunjevaca o našem podrijetlu. Napisao je »Uspomene na Gornju krajinu, s osobitim obzirom na Bunjevce« i objavio ih u »Vijencu« 1882. godine. U njima je zapisao: »U nesretnu vremenu godine 1463. kada su Turci i janjičari Bosnu zauzeli i bosanskog kralja Tomaševića objesili, a preko 200 bosanskih plemića, koji se nisu htjeli posunećiti tj. poturčiti smaknuo, bježali su toliki kršćani ne samo iz Bosne nego i iz Hercegovine iz straha pred tim krvnikom dolje ka zapadu i prispjeli k Jadranskom moru. Među tim stanovnicima-izbjeglicama bilo ih je mnogo s obala vode Bune koja se slijeva u Neretvu, oko Nevesinja, Blagaja, Stoca, Počitelja i drugih mjesta. Naravski da uzeše najbliži put do zemlje dalmatinske, koja je tada stajala pod vladom dužda od Mletaka, ponajviše preko Metkovića i Gabele. Kod njihova kretanja pridružiše im se mnogi stanovnici ostalih mjesta glasovite Hercegovine, osobito grada Livna«.