U prošlom broju Hrvatske riječi, u rubrici Godina hrvatskih velikana, objavljen je tekst o Somborcu Ivanu Ambrozoviću, pjesniku, pedagogu, gradskom senatoru. Autor teksta Vladimir Nimčević pominje u svom napisu i Ambrozovićev rukopis Žalostica žalosna, napisan 1850. godine u Somboru, koji nema veliku književnu vrijednost, ali je značajan za lokalnu povijest jer prikazuje događanja u Somboru tijekom 1848. i ‘49. godine. Nekoliko autora navelo je da je rukopis u somborskoj knjižnici, pa je tako i krenula moja potraga za ovim Ambrozovićevim djelom.

Knjižnica, arhiv, muzej, knjižnica

Vodilja su bili tekstovi objavljeni u Leksikonu Podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca i knjiga Znametini Somborci. U Leksikonu (Svezak broj 1, Subotica, 2008. godine) dr. Stjepan Beretić piše da se djelo čiji je puni naziv Žalostica žalostna Ivana Nep. Am-brozovića, u zomborskoj kralj. varoši pen-zioniratoga senatora, bižajućeg od kućepak do Kalacse, kad su raci-serbianci umedjuboju madžarskom 1848-49. pro-gonili katholike, po njemu istom ispivana u Zomboru god. 1850. nalazi u Gradskoj knjižnici u Somboru. Isto to 1989. godine u knjizi Znameniti Somborci piše i Stevan Vasiljević. I u jednoj i u drugoj knjizi objavljena je fotografija prve strane tog rukopisa. Za početak činilo se da će potraga biti jednostavna, a prva adresa bila je znanstveni odjel somboske knjižnice. Neočekivano, prva reakcija bila je da takav rukopis vjerojatno ne postoji u knjižnici. Da bi djelovalo uvjerljivije, moj sljedeći korak bio je dostavljanje teksta iz Leksikona, što je bio povod za novu detaljnu pretragu u knjižnici, ali opet bezuspješno. Rukopisa tamo nema, a je li ga nekada i bilo mlađi djelatnici knjižnice nisu mogli ni potvrditi ni demantirati. Nije mi ostalo ništa drugo nego upitati dr. Spjepana Beretića, autora teksta o Ambrozoviću u Leksikonu. Prema  njegovim riječima, on se, pišući o Ambrozoviću, pozivao na pisanje Matije Evetovića koji navodi da je Ambrozovićev rukopis u  Historijskom društvu Sombor. Nametnuo je taj odgovor sljedeću adresu moje portage, a to je Povijesni arhiv u Somboru. U košuljici koja nosi natpis Ivan Ambrozović samo su dva lista hartije. Jedan rukopis na mađarskom jeziku Ede Margalića o Ivanu Ambrozoviću i drugi strojno tipkani tekst o Ambrozoviću, bez datuma i potpisa autora u kome Žalostica nije ni spomenuta, a ništa bolje rezultate nije dala ni pretraga arhivske građe Historijskog društva Sombor. Bez mnogo nade sljedeća adresa bio je Gradski muzej Sombor, koji inače i ne čuva takve dokumente, ali sam neočekivano tamo dobila dragocjenu informaciju – 1998. godine Ambrozovićev rukopis bio je u knjižnici, jer su ga te godine proučavali povjesničari Gradskog muzeja. I opet sam bila na početku – u knjižnici. I opet nova pretraga i isti odgovor: rukopisa nema. Sadašnja ravnateljica Gradske biblioteke Karlo Bijelicki Nataša Turkić kazala je da ne može govoriti o onome što se u knjižnici događalo prije njenog dolaska, a i ne može davati izjave jer rješenje o njenom imenovanju još nije stiglo iz Pokrajine. Posljednja adresa bio je Rukopisni odjel Matice srpske, gdje sam upućena iz Biblioteke Matice srpske, ali je i tamo odgovor bio isti – takav rukopis nemaju.

Ispravljanje slike o Bunjevcima

I definitvno Ambrozovićevog rukopisa nema. Ili ga ima u nekoj privatnoj knjižnici, zaboravljenog tamo slučajno ili namjerno. Pouzdano, iz knjižnice je iznijet i nije vraćen u posljednjih 20 godina.

»S historiografske točke gledišta nestanak Ambrozovićevog rukopisa predstavlja osjetan gubitak za hrvatsku kulturu s ove strane Dunava. Naime, on je osim pregleda tijeka revolucije 1848./49. godine donio i pogled bačkih Bunjevaca na te događaje. Odsustvo takvog sagledavanja dalo je mogućnost  Fedoru Nikiću i odriješene ruke da za Književni sever 1927. godine napiše članak u kome je doveo u pitanje političku zrelost bunjevačkih intelektualaca koncem XIX. stoljeća, nazvavši ih jednostavno zastupnicima mađarskih interesa, tj. mađaronima. Rukopis donosi potpuno drugačiju sliku o Bunjevcima kao etničkoj skupini koja je usprkos svim pritiscima ostala živa i itekako imala svoje interese«, kaže povjesničar Vladimir Nimčević.

»Nadamo se da ovaj rukopis ipak nije trajno izgubljen. Dovoljno je negativna stvar to što on nije na mjestu gdje bi trebao biti i gdje je, sudeći prema dostupnim informacijama, sa sigurnošću i bio. Ambrozovićev rukopis veliko je kulturno dobro za hrvatsku zajednicu i bila bi loša poruka ako taj rukopis ne bude nađen. Očekujem od onih koji vode somborsku knjižnicu da učine napore na pronalaženju ovog rukopisa kako bi on bio dostupan zainteresiranoj javnosti«, kaže ravnatelj ZKVH-a Tomislav Žigmanov.

Ivan Ambrozović Žalosticu je napisao prije 169. godina. Sačuvana je kroz godine raspada Austro–Ugarske, formiranja nove države na ovim prostorima, kroz godine Drugog svjetskog rata i poratnog razdoblja, a onda joj se gubi svaki trag u godinama u kojima ne bi trebao biti problem sačuvati takvo pisano blago.

Z. Vasiljević