»Na teritoriju Autonomne Pokrajine Vojvodine u Republici Srbiji u razdoblju od 1991. do 1995. godine provođena je kampanja zastrašivanja i pritisaka na hrvatske civile, s ciljem da se isele iz svojih kuća i napuste Srbiju. Kampanja, čiji se intenzitet mijenjao i dostizao vrhunce u drugoj polovini 1991. godine, od proljeća do jeseni 1992. i u ljeto 1995. godine, rezultirala je protjerivanjem nekoliko desetaka tisuća Hrvata iz Vojvodine. Nasilje nad Hrvatima u Vojvodini uključivalo je napade na privatnu imovinu i vjerske objekte, prijetnje, fizičke napade i ubojstva«, rečenice su kojima se predstavlja novi Dosije Fonda za humanitarno pravo iz Beograda o zločinima nad Hrvatima u Vojvodini.
U ovom Dosijeu (dostupnom na web stranici Fonda) predočene su činjenice »o događajima u vojvođanskim općinama u kojima su pritisci na Hrvate da se isele bili najsnažniji i u kojima je etnička slika najviše izmijenjena. Dosije se zasniva na izjavama svjedoka i porodica žrtava danih Fondu za humanitarno pravo, dokumentima Resora državne bezbednosti Srbije, presudama sudova u Srbiji, dokumentima koji su kao dokaz izvedeni pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju i medijskim prilozima.«
Poznato je da je sustavnog zastrašivanja, nasilja i ubojstava vojvođanskih Hrvata bilo. Znaju to prije svega oni koji su preživjeli nasilje i torture i njihovi najbliži, znaju i svjedoci tih događanja kao i počinitelji. Znaju i predstavnici vlasti ili bi morali znati. Znaju i malobrojni predstavnici političkih stranaka ili udruga koji su svih ovih godina podsjećali na stradanja Hrvata u Srijemu, prije svega u Hrtkovcima. Ali je srpska javnost, općenito, svih ovih godina pokazivala zastrašujuću ravnodušnost za sudbinu vojvođanskih Hrvata (kao i pripadnika drugih nacionalnih manjina).
Netko će možda reći ili napisati kako su ovdje ljudi postali ravnodušni na mnogo štošta, na nasilje i prijetnje raznih vrsta, na ubojstva na ulici i u obitelji, na svakodnevne uvrede (zdravog razuma) u pojedinim medijima, nekažnjivost kriminalaca, nesigurnost itd. itd. Pa ipak, to nije dovoljno da se razumije tolika ravnodušnost i odsustvo empatije prema svojim sugrađanima.
Javnost u Srbiji zaista nije upoznata s teškim kršenjem ljudskih prava u prošlosti i teme ratnih zločina se izbjegavaju u javnosti kaže voditeljica ovoga istraživanja Ivana Žanić iz FHP-a, te ističe kako je »vrlo važno o njima i dalje govoriti u javnosti, ukazivati na to što se događalo u prošlosti, kao i da su odgovorni i dalje među nama i da nisu procesuirani«.
Naš tjednik će od sljedećeg broja objavljivati dijelove ovoga Dosijea, na čemu smo zahvalni FHP-u, kako bismo omogućili da se istina čuje. No, daleko bi bilo važnije da se o ovoj temi govori i piše u većinskim, a ne samo manjinskom mediju.
J. D.
