Kič potiče lijenost, imitativnost i tupost, kaže za naš tjednik profesorica filozofije i povijesti Hana Lencović. Kič simulira određene vrijednosti kojih nema, i dok zavodi i manipulira ostavlja prazninu i privid. Kiča kao bezvrijedne i jeftine umjetničke produkcije je uvijek bilo i bit će, no ono što je obilježje doba u kojemu živimo je drastično širenje kiča u svim oblicima. Praktično, kako kaže Lencović, kič se iz estetskih sfera protegao i na društvo i čovjeka kao socijalno biće i zaposjeo skoro sve segmente naših života. I od njega se, ukoliko živite prosječnim načinom života, prateći svakodnevno masmedije – od televizijskih programa, pa do interneta, ne može pobjeći.

U zanimljivom razgovoru s Hanom Lencović zato otkrijte – volite li kič? Prepoznajete li se u opisima stvarnosti koju živimo u kojoj je sve manje izbora, a sve više nametnutih, istih, površnih vijesti, senzacija i skandala koje nude televizijski kanali, novine, internet.

Budući da smo i mi dio medijskog prostora, naravno se trebamo zapitati produciramo li i mi kič u našim novinama koji onda širimo na facebooku, internet stranicama? Naravno, treba reći da zahvaljujući financijskoj podršci države (to jest Pokrajine) nismo pod stalnim pritiskom da proizvodimo komercijalne sadržaje koji će privući što više čitatelja, lajkova, pregleda. Ima li u našim novinama skandala, primitivizma, medijskih hajki, agresije... prosudite sami. S druge strane, možda »opasnost« za manjinske medije vreba na drugoj strani. Prelazimo li ponekada granicu kada hvalimo i afirmiramo različite kulturne sadržaje samo zato što su manjinski, hrvatski? Nije li za nas Hrvate u Srbiji, bolje i korisnije, da kulturnim, umjetničkim, stručnim i znanstvenim sadržajima, iako su produkti rada i stvaralaštva manjinskih udruga ili pojedinaca prilazimo s potrebnom dozom kritičnosti kako bismo prišli i svakom drugom sadržaju koji nije »naš«? Jer činjenica je da udruge u svojim aktivnostima, koje su najčešće u sferi očuvanja tradicije i običaja, produkcije mahom amaterskih glazbenih, književnih ili likovnih sadržaja, te medijskih sadržaja, imaju i druge, možda još i važnije ciljeve – okupljanja, ohrabrivanja, povezivanja. Ili kako to, na primjer u ovom broju kaže Denis Lipozenčić bit subotičkog Velikog prela koji će uskoro biti održan jest u zajedništvu. »Puno ljudi će doći na Prelo vidjeti drage ljude, s njima porazgovarati, proveseliti se, biti zajedno sa svojima«, kaže Lipozenčić. I bit će tako. A budući da je »bit u zajedništvu«, mi ćemo drage volje promovirati ove događaje i pozivati naše čitatelje da sudjeluju na prelima, balovima, maskenbalima... u organizaciji hrvatskih udruga. Ali teško je to zajedništvo koje se doživi na susretima i zabavama prenijeti u novinskom tekstu, a da se ponekada ne zapadne u ponavljanje fraza, i prepričavanja onoga što se ne može prepričati. Zajedništva. Zato treba otići i to doživjeti. A događaji će biti zabilježeni – za sjećanje i arhivu.

J. D.