U posljednjem izdanju emisije Nedjeljom u 2 Stankovićev gost bio je predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac koji je odgovarao na pitanja o aktualnim društvenim problemima i položaju Srba u Hrvatskoj. Moju pažnju izazvao je i prilog koji je emitiran u sklopu emisije. Srebrenka Čaović, bivša predsjednica Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, požalila se na njegov (Pupovčev) način rada.
»Jedna stranka ne može da nadzire sva srpska udruženja u Hrvatskoj. Prosvjeta je bila nestranačko udruženje s dugom tradicijom. To se promijenilo djelovanjem Milorada Pupovca. On raspolaže novcem koji dobija putem Srpskog narodnog vijeća. Kada nije po njegovom, intervenira novcem ili utjecajem. Istina je da pomaže mladima, ali istina je i da manipulira. Žalosno je da se nezaposleni mladi ljudi koriste tako da im se obećava položaj u zamjenu za glasove«, rekla je Čaović o njenom viđenju Pupovčevog »modusa operandi« u SKD-u Prosvjeta. Pupovac naravno nije odgovorio na kritiku o partokratiji SDSS-a, nego je u emisiji napao bivšu predsjednicu Prosvjete da je šurovala s Hasanbegovićem i Karamarkom, te da je Prosvjetu ostavila u dugu. Slične kritike onima koje je uputila Čaović, mogu se čuti i glede nekih manjinskih zajednica u Srbiji.
Od kada pamtim, a to nije od jučer, koja god da je politička opcija na vlasti u ovome podneblju, partokratija vlada i u području kulture. Sa svakom smjenom vlasti postavljaju se podobni kadrovi. Veliki problem nastaje kada se gubi iz vida kontinuitet u kulturi, pa se kobajagi nešto stalno počinje ispočetka, a u kulturi se nikada ne polazi od »nule«, ali izgleda da to nekima ovdje nije jasno.
Nije me tako, primjerice, iznenadilo ni što je za direktora Centra beogradskih festivala imenovan Damir Handanović, glazbeni urednik Pinka i autor brojnih hitova novokomponirane glazbe i naravno član SNS-a. Handanović, koji je pisao hitove za Svetlanu Cecu Ražnatović, Lepu Brenu, Natašu Bekvalac itd., sada brine o najznačajnijim kulturnim manifestacijama u Beogradu: FEST-u, BEMUS-u, BELEF-u. Teško da su spomenute manifestacije spojive s Cecom i Brenom, a Handanović kao svoj prioritet u radu ističe »unapređivanje zabave i razonode«. To je samo jedan od primjera kadrovske politike naprednjaka, no postavljanje podobnih kadrova i u području kulture je sustav koji odavno funkcionira.
U SFRJ jest postojalo kadrovsko povjerenstvo Saveza komunista i jesu na vodeća mjesta u kulturi postavljane osobe koje su »na liniji«, ali se bar vodilo računa da ti ljudi »od povjerenja« znaju raditi svoj posao, iako je bilo naravno i izuzetaka. Nakon listopadskih promjena 2000. godine u Srbiji, oni koji su došli na vlast imenovali su na funkcije u kulturi »svoje« ljude, ali uz kriterij pripadanosti stranci, važio je i kriterij stručnosti i ostvarenih rezultata. Dolaskom SNS-a na vlast ozbiljan problem predstavljaju upravni odbori u institucijama kulture. Za članove se imenuju »podobni« članovi stranaka, uglavnom vladajuće koalicije. Dobro, ništa novo, ali je problem što se ne imenuju isključivo po stručnosti i kompetencijama. E, onda ti članovi upravnih odbora imenuju direktore po mjeri vladajućih, a natječaji se raspisuju pro forme. Velika je galerija likova koji su se zahvaljujući stranačkoj pripadnosti dokopali funkcija u području kulture. Partokratije je uvijek bilo, no, pitanje je vodi li se ovdje sada kulturna politika ili politika u kulturi?
Dakle, nije suštinski problem je li netko član neke stranke, nego je pitanje zastupa li jasno određene vrijednosti i ima li postignuća iza sebe u području kulture? Ne mogu na čelu kulturnih institucija biti diletanti čija je jedina kvalifikacija članstvo u stranci na vlasti. A kako stvari idu, kada bi Geza Csáth ustao iz groba, sumnjam da bi mogao dobiti posao čak ni kao portir u nekoj subotičkoj instituciji kulture. Zašto? Pa nije bio u mogućnosti zalijepiti dovoljno stranačkih plakata. I zaista, gdje su u ovoj priči umjetnici? Kako se postaviti prema imenovanjima diletanata, kojim se hoće narugati onima koji su kritički orijentirani prema aktualnoj vlasti? Je li osnovna poruka da se tim funkcijama ljudi nagrađuju za lojalnost? Odgovor je jednostavan – takvi ljudi će imati osigurano mjesto u prvom redu na raznim manifestacijama za neko vrijeme koje će iscuriti, a umjetnici će i dalje stvarati djela ne obazirući se na kadrovsku politiku. Kao šamar neukusu, zaglupljivanju, bahatosti i dilentatizmu, jer čovjek nije matematička jednadžba; usprkos kadriranju, bio on »manjinac« ili »većinac«.
Zvonko Sarić
