Jedan od ključnih izazova za pripadnika bilo koje manjine u bilo kojoj državi, bilo gdje na svijetu, je – kako istodobno sačuvati vlastiti identitet, vrijednosti, kulturu, jezik i biti integriran u društvu u kojemu živiš, u državi čiji si građanin. Nasuprot onoj široko prihvaćenoj paroli (još iz doba socrealizma) kako nije važno koje si nacije već je važno kakav si čovjek, znanstvenici tvrde kako je za integriranje u društvo, za uspjeh u školi, profesiji, društveni položaj u društvu pa i psiho-socijalnu stabilnost itekako bitno koje si nacije, odnosno bitno je jesi li pripadnik većinskog ili manjinskog naroda. Naime, za pripadnike većinskog naroda pitanje očuvanja kulture i integriranosti u društvo se ne postavlja jer budući da pripadaju dominantnoj kulturi njihov jezik i pismo, vrijednosti, tradicionalnu kulturu čuvaju, razvijaju i promoviraju sve institucije u društvu od političkih, preko kulturnih, medijskih do obrazovnih. S druge strane, pripadnici manjina moraju činiti dodatne napore kako bi očuvali vlastitu kulturu, i istodobno bili prihvaćeni kao ravnopravni i poštovani članovi društva. Taj proces je često težak i proturječan, napose u postkonfliktnim društvima, kao što je naše. U društvu u kojem se malo tko ustručava od političara do medija da cijeli hrvatski narod nazivaju svakakvim imenima. Znate već. I kako u takvom okruženju pomiriti vlastitu kulturu i kulturu šireg društva? Kako prihvatiti samog sebe, takvog kakav jesi i stalno razmišljati hoće li okolina prihvatiti tebe i tvoju djecu takvog kakav jesi? To ovisi i od društva i od obitelji i od pojedinca. I od većine i od manjina. Teorijski, idealan način integracije bi bio kada bi postojala snažna identifikacija s vlastitom kulturom a isto tako i integriranost u dominantnu kulturu, jer moramo znati odakle potičemo, tko smo i što smo kako bismo znali kuda idemo. Teorijski, idealno bi bilo kada bi i većinski narod i državne institucije razumijevali specifičnosti manjinskog položaja i podupirali kako očuvanje njihove kulture tako i njihovu integraciju (ne i asimilaciju) u društvo.
Konkretno, za pripadnika većinskog naroda, kada upisuje svoje dijete u prvi razred, nema dileme na kojem jeziku će se njihovo dijete obrazovati. Pa na materinjem. Sasvim prirodno i normalno. Za pripadnika hrvatske manjine, kao što smo to vidjeli svih ovih godina, ovo se čini kao jedna od najtežih odluka, i većina Hrvata se odlučuje da njihovo dijete pohađa nastavu na jeziku (i pismu) većine a ne vlastitom. Po tome se razlikuju i od pripadnika većinskog ali i drugih manjinskih naroda. Malo je prostora sada ulaziti u uzroke takvoga stanja, a nedovoljno je i istraživana ova problematika, iako je problem odavno evidentan. Slučaj prvog razreda u Beregu ove godine rječito govori o tome kako nešto što bi trebalo biti sasvim normalno i prirodno to ipak nije i da pravo na obrazovanje na materinjem jeziku, barem kada su u pitanju Hrvati, još uvijek nije sasvim uobičajena stvar. Čak ni za same Hrvate, pa se roditelji koji su se opredijelili da im djeca uče na hrvatskom jeziku »iz nekih razloga« na početku školske godine predomisle.
J. D.
