Jedno od somborskih salaških naselja bunjevačkih Hrvata je i Gradina. Za razliku od Nenadića ili Bezdanskog puta skrajnuto je od glavih prometnica, ali je, kao i ovi salaši, razvučena duž glavne ceste u samim salašima (ali još uvijek ima i salaša duž bočni lenija). Gradina je danas suvremeno naselje, s uređenim kućama i salašima. Poljoprivreda je ostala glavni posao kojim se bave ovi salašari, a prednjači nekoliko obiteljskih gospodarstava, prije svega mlađih generacija. Ima nekliko obiteljskih farmi krava i uzornih gospodarstava koja se bave ratarstvom. Danas u Gradini žive obitelji Gertner, Matarić, Parčetić, Pekanović, Hornjak, Cigić Parčetić, Vuković... Početkom 60-tih godina prošlog stoljeća Gradina je imala oko 700 stanovnika, danas ih je dvostruko manje.
Gradina se pominje još u turskim vremenima, ali kao pustara i dio nahije. Prema popisu iz 1748. godine prezimena u Grdaini bila su Bašić, Birvalski, Bogišić, Bokerović, Bošnjak, Čuvardić, Goretić, Kovačević, Marković, Parčetić, Pekanović, Pečije, Pletikosić, Zlamenkov i Žuljević. Spominje se Gradina i u vrijeme kada je Sombor otkupio status slobodnog kraljevskog grada (1749. godine), ali ne kao Gradina već Ivanovo Selo. A Gradina ili Ivanovo Selo zadužena je zajedno s pustarama Čičovi i Šaponje kako bi se sakupio novac kojim je Sombor platio status slobodnog kraljevskog grada. Vratili su Somborci dug, ni brzo ni lako, i oslobodili se dužničkog odnosa, a svoj život kao dio slobodnog kraljevskog grada Sombora nastavili su i gradinski salaši. U tim salašima otvorena je jedan od prvih škola u salašima bunjevačkih Hrvata. Brinulo se u Gradini ne samo o naobrazbi salašara već i o onome od čega se živjelo, a to je urod na njivama. Tako su salašari poslije nekoliko uzastopnih godina s tučom odlučili podići zvono koje je svojim zvonjenjem trebalo tjerati tučonosne oblake iz atara Gradine. Zvono je podignuto prije stotinak godina, a pričaju stariji mještani Gradine poslije tuče koja je salaše zahvatila subotu pred Duhove. Zvono koje i danas stoji donijeto je iz Kalače, na volovima. Zvono je prvo bilo u školi do 50-tih godina. Ali, kažu Gradinci, došla su onda vremena kada se takvo zvono nije uklapalo u tadašnji sustav, pa je moralo iz škole. Novo mjesto nađeno mu je na salašu obitelji Pekanović, koji su i bili zvonari. Pamte Gradinci i da su zvonari bili Marko Zetović, Stipan Cigić Parčetić, Matija Beretić... Znali su to njihovi susjedi salašari cijeniti, pa su zvonari dobivali nagradu za svoj rad u žitu i drugim poljoprivrednim proizvodima. Zvono postoji i danas, i to kraj kapele sv. Antuna Padovanskog. Ne rastjeruje više tučnosne oblake, ali se posveti svake godine na Svetog Antuna zaštitnka gradinskih salaša. Proštenje u salašima pada u nedjelju poslije 13. lipnja, a 70-tih godina uz zvono je napravljena kapela sv. Antuna.
Dobili su salašari, što je bio poslijeratni trend, i Dom kulture, koji je izgrađen 60-tih godina prošlog stoljeća. Tipična građevina kao i u ostalim salašima. I, kao i u ostalim salašima, bio je taj dom mjesto okupljanja salašara. Što bi rekli: u domu i oko doma odvijao se cjelokupni društveni život.
Z. Vasiljević
