Predstavljanje Dužijance u Zagrebu vjerojatno je najjači događaj što su ga vojvođanski Hrvati do sada upriličili u matičnoj domovini, ne samo kada je riječ o trajanju i brojnosti sudionika nego prije svega zbog same suštine ove manifestacije i značaja njezinog održavanja u glavnom gradu Hrvatske.
S izuzetkom Sinjske alke, malo se koja manifestacija u Hrvatskoj – a o dijaspori da i ne govorimo – može, poput Dužijance, pohvaliti korijenima koji vremenski sežu do dubine više od jednog stoljeća. Pa opet, iako mlađi, i Đakovački vezovi i Vinkovačke jeseni i mnoge druge slične manifestacije neusporedivo su poznatije od žetelačkih svečanosti sa sjevera Bačke, a kao glavni razlog za to, bar s ove strane Dunava, nerijetko je navođena nedovoljna zainteresiranost matice za svoje sunarodnjake u Vojvodini. Ne ulazeći u to koliko je istine a koliko samosažalijevanja u ovoj tvrdnji, recimo da je prošlotjedno organiziranje Dužijance u Zagrebu po svom značaju (a vjerojatno i po masovnosti) – bar po mišljenju autora ovoga teksta – nadišlo i sudjelovanje HKPD-a (ondašnjeg KUD-a) Matija Gubec iz Tavankuta na Međunarodnoj smotri folklora 1966. i uz bok stalo održavanju Tjedna Hrvata iz Vojvodine 1998., i to iz nekoliko razloga. Kao prvo, zbog svoje starine i simbolike, Dužijanca je najreprezentativnija manifestacija tradicijske kulture Hrvata u Vojvodini. Kao drugo, sudjelovanje predstavnika šokačkih i srijemskih Hrvata u okviru Dužijance u Zagrebu upotpunilo je ionako bogatu sliku koja je proteklog tjedna resila Trg bana Jelačića. I kao treće, živo predstavljanje Dužijance i njezina medijska promidžba pridonijeli su tome da ona, što bi rekao jedan ovdašnji političar, »postane vidljiva«, kako samim Zagrepčanima tako i televizijskim gledateljima diljem Hrvatske.
U tom smislu, bar ako se gleda iz idealne perspektive (odnosno, »vizionarski«), nije teško zamisliti da sljedećih godina – poput serijala Lijepom našom – Dužijanca bude predstavljena i stanovnicima Splita, Rijeke, Osijeka, Čakovca, Varaždina, Koprivnice, Karlovca, Gospića, Pule i ostalih hrvatskih gradova. Naravno, takva jedna misija bila bi zajednička zadaća i za Udrugu bunjevačkih Hrvata Dužijanca i za Hrvatsko nacionalno vijeće i za nadležna tijela matične domovine (Središnji ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i tamošnje županijske i lokalne samouprave), a na obostranu korist: za Dužijancu kao mogućnost za njezino upoznavanje, populariziranje i »brendiranje« u matičnoj domovini, a za Hrvatsku kao originalnu dopunu i obogaćivanje ljetnih kulturnih sadržaja, napose u manjim sredinama. Ako se ova ideja u startu čini utopijskom, nije zgorega razmisliti o tome kako u sličnim nakanama uspijevaju pojedinci sa svojim moćnim menadžerskim timovima, a kao rezultat svega su pune dvorane, pa čak i stadioni, na njihovim koncertima.
A kada smo već kod utopije, sliku »salaša« u ovom trenutku lakše je zamisliti na splitskoj Rivi nego li u centru Leskovca. Jer, nije tu samo riječ o jednakom (ne)poznavanju Dužijance nego i odnosu prema njoj. Dok je održavanjem Dužijance u Zagrebu matična domovina na tom putu napravila prvi korak, dotle se u domicilnoj čak i na korektnu reportažu o žetvenim svečanostima bunjevačkih Hrvata na javnom servisu ili pak tisku čeka kao na primjer »pozitivne diskriminacije«.
Z. R.
