Uslijed problema s isporukom signala od strane distributera kablovskog programa može u tijeku dana doći do privremenog prekida emitiranja određenih kanala, ali je drugi slučaj kada rade »škare«. Prošloga vikenda, kada je u Hrvatskoj obilježena 23. godišnjica vojno-redarstvene operacije Oluja, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, programe HRT-a nisam mogao gledati, a čujem da nisam bio jedini. Prošao vikend, kanali HRT-a su ponovno dostupni, kablovski signal se »oporavio« u ponedjeljak, pa će valjda izdržati do sljedeće godišnjice Oluje.
Ma dobro, elektriku mi ipak nisu isključili kada već »krive stvari« čitam, slušam i gledam, tako da mi je osim knjiga, čuj sad – kaj, bre, knjiga!?, na raspolaganju bio i internet. Tako sam prvo među ostalim sa zadovoljstvom pročitao po tko zna koji put stihove Miroslava Krleže iz Balada Petrice Kerempuha: Nigdar ni tak bilo / da ni nekak bilo, / pak ni vezda ne bu / da nam nekak ne bu. Kajti, kak bi bilo da ne bi nekak bilo, / ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo. / Ar je navek bilo da je nekak bilo, / kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Znajući da je početak kolovoza ono razdoblje u godini kada nastaju tenzije u srpsko-hrvatskim odnosima, kada se u Hrvatskoj i Srbiji na dva različita načina obilježava godišnjica Oluje s bojazni sam pristupio internetu i čitanju vijesti. Prvo me dočekala vijest da je predsjednik Vučić uputio otvoreno pismo Srbima na Kosovu i poručio da Srbija, dok je on na njezinu čelu, »neće dopustiti organizirano nasilje nad Srbima i njihovim svetinjama«, da »neće biti nove Oluje« ni progona Srba. Vučić je u pismu podsjetio da u subotu, 4. kolovoza, istječe rok koji je EU dala Prištini da, temeljem Briselskog sporazuma, završe usvajanje statuta Zajednice srpskih općina. I onda kaže kako će se ostvariti njegove sumnje da »Priština ni ovog puta prstom neće mrdnuti kako bi formirala Zajednicu srpskih općina« i zato moli sunarodnjake da ne poduzimaju »ništa što bi pojedinci među Albancima ili dijelu međunarodne zajednice, iskoristili kao izgovor« za poduzimanje bilo kakvih akcija protiv srpskog naroda na Kosovu.
Pa sad, što bi i kakve bi to korake mogli poduzeti Srbi na Kosovu, pa da bude problema? Tko u tom slučaju pravi problem? Vučić poziva: »Zato vas molim i pozivam da ne nasjedate na bilo kakve provokacije, da na sve eventualne izazove reagirate mirno, civilizirano i dostojanstveno«. Valjda se to podrazumijeva, a valjda zbog spoznaje da je balvan revolucija propala u Hrvatskoj, predsjednik poručuje: »Mi ćemo biti predani tome da vam političkim metodama osiguramo sigurnost i budućnost na tim prostorima«. Tako i treba biti. Bravo, predsjedniče! Ali zbog čega je predsjednik morao u kontekstu političke situacije na Kosovu dodati i sljedeće: »Nove Oluje na Kosovu i Metohiji neće biti«. Zašto nije objasnio zbog čega se Oluja dogodila? Zašto nije objasnio zbog čega se nijedan srbijanski političar koji je zagovarao ideju Velike Srbije i njenih zapadnih granica Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica do dana današnjeg toga nije javno odrekao? To pitanje u Srbiji ne postavlja ni oporba. Ipak, fingiranje tenzija na Kosovu nije me zabrinulo, jer je istoga dana Maja Kocijančič, glasnogovornica visoke predstavnice Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federice Mogherini, izjavila da su se predsjednici Vučić i Thaçi ranije dogovorili u Bruxellesu da neće biti tenzija na terenu. Tako je i bilo.
No, moja bojazan od vijesti tijekom vikenda pokazat će se osnovane. Vučić je u subotu navečer u Bačkoj Palanci, na skupu u povodu Dana sjećanja na stradale i izbjegle Srbe, rekao da je »Hitler htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba«... Vučić je Oluju nazvao pogromom i Hrvatsku usporedio s nacističkom Njemačkom. Usporediti članicu Europske unije s Trećim Reichom? Ufinjeno rečeno, slijedi duboko zahlađenje odnosa između Hrvatske i Srbije. I zbog čega takav nacionalistički istup? Tko se time »kupuje«? Uz neprimjerene riječi, ponovno se od strane političke i crkvene elite forsira teza o ugroženosti Srba u okolnim državama. Već viđeno? Hoće li se problemi tumačenja i sagledavanja tragedije ratova devedesetih riješiti, dakle okončati? Kako to mi Bunjevci kažemo: uvik je bilo nikako. Znao je to i Krleža.
Z. S.
