Europska komisija je 17. travnja 2018. objavila novo izvješće o napretku Srbije u procesu EU integracija. Novo izvješće Europske komisije dolazi neposredno nakon usvajanja Strategije Europske unije za zapadni Balkan koja je usvojena od strane Europske komisije 6. veljače 2018. Novo izvješće Europske komisije neophodno je upravo promatrati u kontekstu nove strategije, jer se njome za buduće članice europske obitelji predviđa šest ključnih inicijativa koje sama Europska unija planira poduzeti, kako bi se ubrzali transformacijski procesi na zapadnom Balkanu, uključujući i Srbiju.

Ovih šest inicijativa odnose se na jačanje vladavine prava, veći angažman i bolje djelovanje u polju sigurnosnih politika i migracija, jačanje potpore socioekonomskom razvoju, unaprjeđenje cestovne i energetske povezanosti, razvijanje digitalne agende i potpora regionalnom pomirenju i jačanju dobrosusjedskih odnosa. Razlog zbog kojega se ovo izvješće mora promatrati u kontekstu nove strategije jest upravo to što je sama Srbija zabilježila stagniranje u procesu pridruživanja, u osam pregovaračkih poglavlja a posebice u pregovaračkom poglavlju 23 koje se odnosi na temeljna ljudska prava i slobode.

Jasnije zamjerke o manjinama

Izvješće ima ukupno 92 stranice i podijeljeno je u šest glavnih tematskih cjelina grupiranih po pregovaračkim poglavljima. Ono što je, kako tehnički tako i kontekstualno, važno jest da se upravo drugo poglavlje izvješća koje slijedi nakon uvoda i sažetka bavi političkim kriterijima i vladavinom zakona.

Za razliku od izvješća iz 2017. pitanje unaprjeđenja položaja nacionalnih manjina se detaljnije tematizira i zamjerke su dane mnogo jasnije. Kao glavni problemi po pitanju unaprjeđenja ljudskih i manjinskih prava navedeno je da Srbija mora razvijati konzistentne i konkretne politike koje se moraju primjenjivati na čitavom teritoriju, jačanje neovisnosti institucija koje se bave ljudskim pravima i ujedno jačanje njihovih kapaciteta i osiguravanje odgovarajuće financijske potpore za njihov rad. Zatim, kada su u pitanju nacionalne manjine, eksplicite se navodi da je neophodno razviti konzistentan pristup zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina uz adekvatno realiziranje mjera predviđenih akcijskim planom za zaštitu nacionalnih manjina te unaprjeđivanje pravnog okvira u transparentnom, inkluzivnom i efikasnom procesu. Posebice se ističe da se u Srbiji nedovoljno i dalje implementiraju međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava, uključujući i zaštitu nacionalnih manjina, jer je prilikom predstavljanja Periodičnog izvješća o ljudskim pravima UN-a – Treći ciklus, konstatirano da je Srbiji dano 190 preporuka od čega je od srbijanske strane prihvaćeno samo 74, dok se za ostalih 116 čeka razmatranje tek u lipnju 2018. Iako se konstatira da je srbijanski sustav za zaštitu nacionalnih manjina u skladu s Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina, posebice se ističe da postoje nesrazmjerne razlike, posebice u regionalnom kontekstu. Područja tradicionalno nastanjena manjinskim skupinama i dalje ostaju među najnerazvijenijim i najsiromašnijim. Na lokalu se kao problem također ističe to što vijeća za međuetničke odnose nisu formirana u svim općinama u kojima su predviđena zakonom, te i tamo gdje su formirana ona i dalje nisu funkcionalna. Važno je također naglasiti da se u samom izvješću konstatira da još uvijek traju izmjene dva krovna zakona koja reguliraju položaj nacionalnih manjina: Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina i Zakona o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina, čije izmjene ne odgovaraju europskim standardima i odudaraju od instrumenata ključnih europskih institucija, prije svega Vijeća Europe i OESS-a, na što su ukazivali i relevantni europski eksperti koji se bave nacionalnim manjinama.

Podzastupljenost u javnoj upravi

U izvješću se kao problem ističe to što i dalje nema rješenja za problem nedostatka udžbenika za srednje škole na manjinskim jezicima, što posebice pogađa hrvatsku zajednicu jer proces za otklanjanje ovoga problema još nije započet. Isto tako se konstatira da manjinski mediji i dalje ostaju veoma ranjivi nakon privatizacije medija, te najveći problem ostaje nedovoljno i neujednačeno financiranje, dok na republičkom nivou i dalje nedostaje adekvatno unaprjeđenje medijskih sadržaja na jezicima nacionalnih manjina. Na koncu, autori izvješća su zapazili i jedan od najozbiljnijih problema kada su u pitanju nacionalne manjine, a to je apsolutna podzastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u javnoj upravi, što hrvatsku nacionalnu manjinu isto tako kao novu manjinu posebice pogađa te usložnjuje položaj.

U kontekstu položaja hrvatske nacionalne manjine, te odnosa domicilne i matične države važno je istaknuti i da su velike zapreke primijećene i u četvrtom dijelu izvješća koje se bavi regionalnom suradnjom i dobrosusjedskim odnosima. Kao posebice osjetljivo se ističe da Srbija i dalje ne prihvaća odluke međunarodnog suda pravde, te da europske institucije zabrinjava to što se osuđenim ratnim zločincima daje medijski prostor, a još više zabrinjava što se isti danas zapošljavaju u važnim državnim institucijama I, kako podvlače autori izvješća, to je veliki razlog za zabrinutost. U izvješću se također navodi da su sami odnosi između Srbije i Hrvatske dosta složeni, te da je jedan od najvećih problema to što nema dovoljno volje da se započne s procesom pronalaženja i razotkrivanja sudbina osoba nestalih tjekom rata. Za hrvatsku manjinu je važno i to što se konstatira da nisu adekvatno osigurane mirovine za izbjegle. No, kao pozitivan korak u rješavanju navedenih problema navodi se i uspostavljeni dijalog između srbijanskog predsjednika i hrvatske predsjednice.

Darko Baštovanović