Stanko Horvat, glasoviti suvremeni hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog rođen je u Zagrebu, 12. ožujka 1930. godine, a studij kompozicije završio je 1956. godine na Glazbenoj akademiji u rodnome gradu. Usavršavao se potom na Pariškome konzervatoriju kod Terenca Aubinea, te privatno, kod Roberta Leibowitza. Od 1977. godine radio je u Berlinu u glazbenom studiju tamošnjega Tehničkoga sveučilišta, a od 1961. godine Horvat je, pa sve do umirovljenja, predavao u kontinuitetu na Glazbenoj akademiji u Zagrebu. Godine 1972. se ogradio od avangarde za koju se do tada svim srcem zalagao, zato što je stao na stanovište po kome on »osvaja nove terene, ali ih radi svoga nestrpljenja, ne istražuje«.
U svojim skladbama Horvat posreduje između izrazito avangardističkih težnji (katkad i s odjecima free-jazza jednog Ornete Collemana ili Cecila Taylora, primjerice) te vlastitoga osjećaja glazbenosti koji ostaje suvremen, ali nikako u pejorativnom smislu negiranja klasičnih i utvrđenih vrednota. Njegov je opus izrazito individualističan, zvuci koje izražava kroz note i tonove puni su prpošnoga hedonizma, sasvim jedinstveni u korpusu hrvatske glazbene umjetnosti nakon Drugog svjetskog rata. Okušao se u svim vrstama glazbe, od skladbi za glasovir, preko onih za komorne sastave, gudačke kvartete, velike sastave, do kantata (na stihove Vesne Parun, poglavito) te djela za simfonijske orkestre i onih za scensku glazbu (»Preobražaj«, primjerice, premijerno izveden 1995. godine, vrsno i vrijedno opersno djelo prema noveli Franza
Neimari kulturne baštine
Stanko Horvat (1945.)
Najave
