Vjerojatno malo tko zna u široj javnosti da je Međuvladin mješoviti odbor (MMO) s Hrvatskom za manjine (srpska strana) održao pripremnu sjednicu u Subotici za sedmu sjednicu Međuvladinog mješovitog odbora za manjine između Republike Srbije i Republike Hrvatske. Ona se treba održati do konca godine u Beogradu i još jednom gradu u Srbiji gdje žive pripadnici hrvatske nacionalne manjine. Ovi predugački nazivi a niti sama tema (manjine u Srbiji), kao što već znamo, nije naročito zanimljiva za »velike« medije. Ipak, mora se reći zainteresiranost lokalnih medija je bila relativno dobra – događaj je propraćen i s njega se izvještavalo, no to se uobičajeno i događa kada državni dužnosnici imaju neke aktivnosti »na lokalu«, za razliku od aktivnosti manjinskih tijela, institucija, udruga... S ovoga sastanka odaslane su neke ohrabrujuće poruke, među ostalim predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Slaven Bačić je pohvalio državnu vlast za ono što je učinila po pitanju udžbenika a ono što je još važnije – novoimenovani kopredsjedavajući MMO-a (sa srpske strane) Ivan Bošnjak je, čini mi se prvi puta od nekog predstavnika vlasti, javno potvrdio da je Srbija potpisivanjem Sporazuma još 2004. godine preuzela obvezu da osigura garantirana mjesta za predstavnike hrvatske manjine u predstavničkim tijelima na svim razinama. Radi se o Sporazumu između Srbije i Hrvatske o zaštiti prava srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji iz 2004. godine. Bošnjak je dodao kako su, međutim, za ispunjavanje toga uvjeta neophodne izmjene zakona i Ustava. Drugim riječima za sada se još uvijek ovo pitanje neće, kako je rekao Bošnjak, prevladati kako je to prevladano i u pojedinim zemljama Europske unije. A prevladano je tako da u parlamentima postoje garantirani mandati za predstavnike manjina bez obzira na to koliko pripadnika manjina za njih glasa, a ne kao kod nas da trebaju sakupiti toliko glasova koliko vrijedi jedan mandat.
Nije to jedina nerealizirana preporuka s prethodnih sjednica MMO-a. Posljednja je održana 2014. godine u Zagrebu i Vrhovinama u Lici. U pogledu obrazovanja na hrvatskom jeziku u Srbiji tada je preporučeno da se započnu aktivnosti u vezi s osiguravanjem uvjeta za obrazovanje odgajatelja i nastavnika u Srbiji na hrvatskom jeziku, da se otvore lektorati za hrvatski jezik na sveučilištima u Srbiji, odnosno katedre za kroatistiku, da se osigura jedan savjetnik za praćenje, vrednovanje i razvoj nastave na hrvatskom jeziku koji bi djelovao u okviru Školske uprave Sombor i da se otvori poseban školski centar za nastavu na hrvatskom jeziku kakve već imaju druge manjine u Srbiji. Vjerujemo da će se i do ostvarenja tih preporuka doći tim prije jer je Europska unija izdvojila 27,4 milijuna eura bespovratnih sredstava za podršku reformi obrazovnog sustava u Srbiji, s posebnim naglaskom na unaprjeđenje nastave na jezicima nacionalnih manjina. Ne može se dakle reći da novca nema, samo je pitanje hoće li ga biti i »za demokraciju«.
J. D.
