U znanosti, a i šire, dobro je poznato da postoje činjenice (ono što stvarno postoji ili se događa, fakat je) i različita tumačenja, ili interpretacije istih tih činjenica. Objektivne činjenice, pogotovo o društvenoj realnosti je često teško utvrditi i dokazati, ali, upravo zato, njihovih interpretacija ne manjka. Činjenice o društvenoj realnosti predmet su istraživanja društvenih i humanističkih znanosti, ali rezultati tih istraživanja su malo dostupni široj javnosti a i teško ih je ponekada razumjeti. Češće nam te činjenice »protumače«, provlačeći ih kroz svoje ideološke naočale i u skladu sa svojim interesima, političari, a zatim ih mediji provlače kroz svoju prizmu i prenose svaki u svome maniru. Kako kome paše. Često previše simplificirano i često pristrasno.
Tako na primjer u kontekstu pisanja i piprema za predstavljanje Deklaracije o opstanku srpske nacije, a na novinarska pitanja je li ova Deklaracija neophodna predsjednik Srbije Aleksandar Vučić često navodi činjenicu da je značajno veći postotak onih koji su se u Hrvatskoj na popisu izjasnili kao Srbi od postotka onih koji su se izjasnili da im je srpski jezik maternji. Interpretacija pak ove činjenice je kako to govori da su srpska nacija, srpski jezik i identitet ugroženi i da su Deklaracija kao i Akcijski plan koji će uslijediti te odgovarajuće financije za njeno provođenje neophodni.
Slične činjenice, odnosno statističke podatke, imamo i u Srbiji kada je u pitanju hrvatska manjina, jer je prema popisu značajno veći broj onih koji se izjašnjavaju kao Hrvati u odnosu na broj onih koji se izjašnjavaju da im je hrvatski jezik maternji. Ako ove činjenice interpretiramo u istom ključu, što možemo zaključiti? Pa, vjerojatno isto to – da su hrvatska nacija, jezik i identitet ugroženi. A to često i govore predstavnici Hrvata u Srbiji, no malo kome se sviđaju te interpretacije jer su suprotstavljene onoj raširenoj frazi kako su u Srbiji manjinska prava na najvišem nivou.
U gore spomenutoj Deklaraciji će biti istaknuta prava na upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, izučavanje i njegovanje srpske kulture, izučavanje srpske historije i njegovanje slobodarskih tradicija, očuvanje kulturnog nasljeđa i nacionalne geografije i informiranje na srpskom jeziku. Premda su pojedine javne ličnosti izrazile zabrinutost u pogledu najavljenog usvajanja ove deklaracije, u principu ne vidim zašto i kome smeta očuvanje identiteta bilo kojeg naroda. Naravno, sve dotle dok se isti princip primjenjuje na sve narode. Bilo bi dobro, upravo sada kada se pišu to jest mijenjaju dva krovna zakona o pravima manjina kao i Deklaracija o opstanku srpske nacije, da principi kojima se rukovode pisci svih ovih dokumenata budu isti, a to je da svi ljudi i narodi, bez obzira na to jesu li to Naši ili oni Drugi, i bez obzira na to jesu li u većini ili manjini imaju ista prava na opstanak i identitet.
J. D.
