Budimo iskreni i priznajmo: kada je u prvom susretu Hrvatska izgubila od Argentine, prokockavši ogromnih pet razlike u samo pet posljednih minuta, svi smo pomislili najgori mogući scenarij daljnjeg toka 18. Svjetskog rukometnog prvenstva u Portugalu. Kada se, već na samome startu, izgubi od totalnog autsajdera, što se može očekivati od srazeva s mega veličinama, po mnogima najmuškije igre s loptom, u daljnjem slijedu natjecanja?
Ali, kada nakon očekivane pobjede nad slabom Saudi Arabijom, u samo tri dana uslijedi »pobjednički niz snova« u kojem redom padaju Rusija, Francuska i Mađarska, apetiti počinju nezustavljivo rasti. Prvo mjesto u kvalifikacijskoj grupi C, smještenoj na predivnom otoku Madeiri, koji se usput niti ne nalazi u Portugalu, otvara početne stranice rukometne povijesti o kojoj se nije mogli niti sanjati. Nastavak natjecanja u III. skupini, smještenoj u Rio Maioru, odvija se sada u već optimističnom scenariju ulaska među četiri najbolje selekcije na rukometnom globusu. Niski pobijeđenih pridružuju se sastavi Egipta i Danske, u mečevima kojima Hrvatska vrsta dominira lepršavom igrom cijelog kolektiva, osvajajući već tada laskavu titulu »hit momčadi prvenstva«. Jedan statistički podatak iz ogleda s Dancima, utakmice u kojoj je prikazan najkvalitetniji hrvatski rukomet, govori više od riječi. U prvom poluvremenu, procent realizacije bio je zadivljujućih 78%!!!
Ulaskom u poluzavršnicu Svjetskog prvenstva mladići izbornika Line Červara (Hrvatska je imala jednu od najmlađih momčadi) ispunili su sve moguće zacrtane planove prije odlaska na »Andebol 2003«. Povraćen je izgubljeni ugled negdašnjih olimpijskih pobjednika iz Atlante 1996., ovjerena viza za Atenu 2004., te zacementirana vjera u novu generaciju na kojoj počiva budućnost hrvatskog rukometa u sljedećih nekoliko godina.
I onda se dogodi(la) subota, 1.veljače, polufinalni susret sa Španjolskom…
Nakon minus pet u prvom dijelu, ponovno se vratila nevjera gotovo identična onoj nakon sraza s Argentincima. Odmahivanje rukom nije bilo baš toliko snažno, s obzirom da su još uvijek postojale stanovite šanse za medalju (bronca), ali je teški val razočaranja potopio gotovo sve nade o željenom finalu. Drugi dio susreta, ne samo da je istopio spomenutih –5, već ih je pretvorio u +1, u trenutku kada su na službenom semaforu istjecale posljednje četiri sekunde. Španjolski izjednačujući pogodak spustio je visoko podignute ruke u zrak. Finale se opet činilo tako daleko. I bilo je. Nakon dva produžetka (dva puta po 2x5 minuta), cijelih osamdeset minuta neviđene rukometne drame, semafor je »stao« na nevjerojatnih 39-37. Hrvatska je u finalu…
Taj posljednji susret, donio je još jednu impresivnu tekmu u kojoj su, ponovno, iskazane sve vrijednosti ove mlade momčadi. Pobjeda od tri gola razlike (34-31) donijela je pobjedničko postolje i šampionski pokal u rukama kapetana Goluže, dovršivši posljednju, ujedno najljepšu, stranicu portugalske rukometne priče. Stara narodna mudrost »Po jutru se dan poznaje« ovdje je ostala zasjenjena jednom novom, »Po nedjeljnoj večeri se poznaje prvak svijeta«.
D.P.
