Ove nedjelje slavimo svetkovinu Svih svetih. Običaj je da se toga dana prisjećamo i naših dragih koji su se preselili u vječnost. Iako će mnogi ovaj dan provesti obilazeći groblja i paleći svijeće za svoje pokojne, ovo nije ni malo tužan, nego jako radostan dan, dan koji nas poučava i hrabri, koji nam donosi nadu i budi vjeru. Naš život nije samo ono što na zemlji živimo, nije samo patnja, on će jednoga dana, kada napustimo zemlju i preselimo se u vječnost, postati radost, mir i sve ono što ovdje nismo imali. U Božjoj blizini je vječna sreća, raj, koji za ovoga života ne možemo pojmiti, jer ništa slično ovdje ne možemo osjetiti. A svatko tko zavrijedi radost s Bogom u raju je svet, bez obzira je li čašćen od naroda kao svetac ili nije. Zato vjerujemo da su mnogi naši pokojni sada već sveci, jer su u Božjem kraljevstvu. Slavimo njihovu svetost zajedno sa svim poznatim svecima. Zato je ovo dan u kojem nema prostora za tugu.
Put svetosti
Svetost koju slavimo treba biti svetost kojoj i sami stremimo. I naš će životni put na ovome svijetu jednom završiti. Ne treba to biti nikakva tabu tema za jednog vjernika, niti nešto što izaziva strah i tugu. Vjernik stremi susretu s Gospodinom, a taj se susret događa u vječnosti. On to zna i zato hoda ovim svijetom putem koji ga vodi k tome cilju. Ostvariti taj cilj je vječno blaženstvo, radost kojoj nema kraja, a oni koji su išli prije nas, koji su i nama pokazali taj put, sada se već raduju s Gospodinom u vječnosti. Slaveći njihovu svetost i mi se radujemo što su oni stigli do cilja.
Ipak, ići k tome cilju podrazumijeva i svladati brojne prepreke, koje su često u nama samima. Naša grješna narav, naše brojne slabosti i mnogo toga što se oko nas događa sputava nas na putu svetosti. Potrebno nam je često podsjećanje na istinske kršćanske vrijednosti koje trebamo čuvati, potrebno nam je i ohrabrenje u borbi protiv svega što nas odvlači od čuvanja tih vrijednosti, ali i ohrabrenje u onim unutarnjim borbama koje su samo nama znane. Pobijediti sebe, ukrotiti svoje loše sklonosti, nadvladati svoje mane nije jednostavno, a još teže je te borbe voditi dok nas Bog ne pozove u vječnost. Jer, nije dovoljno samo sebi priznati slabosti i mane, nego se cijeli život boriti pobjeđivati ih i nikada ne odustati. Sveci su oni koji su ustrajali, zato dan kada ih se sjećamo je dan koji nas podsjeća da u njima trebamo tražiti uzore i zagovornike pred Gospodinom, kada se osjećamo iscrpljeni u svojim borbama za osobnu svetost.
Sveci
I nije svetost za neke posebne ljude, za neke odabrane, za ljude prošlosti, nedostižna i neaktualna za ovo vrijeme. Među svecima ima ljudi svih staleža, od učenjaka i bogataša, do neobrazovanih i siromaha, redovnika, muževa i žena, ima djece i tinejdžera, pa i onih koji su živjeli i u našem stoljeću. A svima im je zajedničko da su cijeli svoj život bili zagledani u Gospodina. Oni nisu gledali na svetost kao nešto nedostižno ili nešto što je previše teško da bi se oko toga trudili. Oni su željeli vječnost provesti u raju s Gospodinom i to ih je učinilo posebnima toliko da su danas naši uzori u tome kako se živi kršćanstvo i kako se postaje svet.
Ove nedjelje zahvalimo Bogu za sve svece koji svojim primjerom i nas upućuju na put svetosti, i za sve naše pokojne koji su pronašli put do Božjeg kraljevstva. Molimo za one koji još čekaju da i njih Gospodin što prije primi u vječnu radost, te neka nam ovi dani budu poticaj da i sami usmjerimo svoj život k jednom cilju: susretu s Gospodinom.