Ove nedjelje riječ Božja odgovara nam na teško pitanje koje muči čak i Isusove učenike – pitanje praštanja. Nerijetko smo u prilici da budemo povrijeđeni ili da i mi nekoga povrijedimo. I tada, pored pitanja narušenog povjerenja, nanesene nepravde ili ukaljanog ugleda, za kršćanina je najvažnije pitanje praštanja. Ima li praštanje neku mjeru? Čovjek sve želi izmjeriti, precizno odrediti. No znamo da Bog ne gleda kao čovjek, usko i ograničeno, on vidi širu sliku, poznaje posljedice naših djela i nedjela pa nas često iznenadi svojim zahtjevima. Tako i Isus po pitanju praštanja u prvi mah iznenađuje svoje učenike, ali kasnije pojašnjava svoj odgovor te oni shvaćaju da kao njegovi sljedbenici na pitanje praštanja moraju gledati drukčije.
Koliko puta oprostiti?
Čovjek se mora boriti protiv svoje grješnosti, mora se boriti protiv onoga što šteti njegovoj duši, što mu donosi nemir i tamu. A ono što mu najviše šteti je mržnja i srdžba. Zato još Stari zavjet u Knjizi Sirahovoj opominje da nije dobro gajiti ih u svome srce. Borba protiv njih je oprost. No, postoji li neka mjera oprosta? To se pita i Petar, pa čak nudi broj. Pita Isusa je li dovoljno sedam puta oprostiti bratu. To nije malo ako zamislimo da bi nam netko čak sedam puta nanio nepravdu. Jesmo li spremni od istog čovjeka tako nešto doživjeti čak sedam puta i oprostiti? Moramo sebi priznati da uglavnom nismo, jednom, možda dvaput, ali sve više je previše u našem ljudskom shvaćanju. A ipak Isus ide dalje i od ovih velikih sedam puta te kaže Petru da treba praštati do sedamdeset puta sedam, što zapravo znači nebrojeno puta, iliti uvijek.
Petar pita za praštanje bratu. Najširi doseg ovog pojma u Petrovom pitanju je sunarodnjaku, no Isusova uputa se odnosi na svakog čovjeka. Praštanje nije rezervirano za određeni krug ljudi, brat nam je svaki čovjek i zato i praštati treba svakome.
Zašto praštati?
A zašto je potrebno praštati? Zar onaj tko nas povrijedi ne samo sedam, već sedamdeset puta sedam puta zavrjeđuje da mu oprostim? Ako me toliko puta povrijedila, toj osobi onda nije ni važno praštam li joj ili ne. Što time dobivam? Samo još jednu priliku da budem povrijeđen. Tako čovjek razmišlja, te ne želi oprostiti. Još gore, želi se osvetiti, želi da ta druga osoba pati na isti način ili još i gore. Ali osveta nije kršćanska opcija. Ona ne donosi ništa dobro. Ljubav je ono što Bog od nas traži, a ljubav prašta. Tko ne prašta, nego i sam drugima želi zlo, gaji u svome srcu negativne osjećaje, koji ga onečišćuju, narušavaju njegov mir, donose tamu u njegovo srce i tjeraju ga u grijeh. To ga sve odvaja od Boga.
S druge strane, Isus prispodobom o dužniku poručuje da će Otac postupati s nama onako kako mi oprostimo svome bratu. I ako mi grješni ljudi stalno od Boga tražimo oproštenje i vjerujemo da nam je otpustio, nije li onda u redu da i sami opraštamo braći koja su se o nas ogriješila? Nije li ispravno da činimo onako kako želimo da se prema nama postupa? Pa i dok smo čitali Isusovu prispodobu osudili smo dužnika kojemu je gospodar oprostio mnogo, a on svome prijatelju nije malo. Sami smo u poziciji ovoga sluge kojemu je oprošteno mnogo, na nama je da i mi praštamo, čak i ako to od nas nitko ne traži. Bog je onaj koji vidi sve i želi vidjeti praštanje u našem srcu. Praštanje je naš utjecaj na ovaj svijet, na one koji čine zlo, jer samo tako možemo prekinuti lanac zla, ako mu se ne pridružimo, samo tako možemo biti Božji suradnici i pomoći mu da dotakne srca onih koji su se od njega udaljili.
