Bog je ljubav te biti kršćanin znači ljubiti. A ljubav nije samo pozitivan stav spram Boga i bližnjega, ona se dokazuje konkretnim djelima. Ona oblikuje kršćaninov način života koji postaje prepoznatljiv i privlačan onima koji su se od kršćanstva udaljili. Ove nam nedjelje Pavao progovara da treba ljubiti (usp. Rim 13, 8-10), a Isus u Matejevom evanđelju govori kako treba opominjati brata koji griješi (usp. Mt 18, 15-20). Iako evanđelje ne govori direktno o ljubavi, Isusovu pouku ispravno u djelo može provesti samo onaj kršćanin koji uistinu ljubi svoga brata, jer ljubav isključuje svaku pogrješnu nakanu.
U osnovi svega je ljubav
Pavao Rimljanima poručuje: »Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon« (Rim 13,8). Stav koji kršćanin treba zauzeti spram drugog čovjeka je ljubav, koja je pokretač svega onoga na što nas Bog poziva i na što nas Krist svojim primjerom upućuje. Pavao napominje da onaj tko ljubi ne krši Božje zapovijedi, jer ne želi drugome učiniti zlo. Tako nas podsjeća na ono što je i Isus rekao, u zapovijedi ljubavi sažimlju se sve druge zapovijedi. Pavao u Hvalospjevu ljubavi (usp. Kor 13) lijepo opisuje kako ona izgleda. Ona u sebi nema nikakve primjese sebičnosti, nikakvih vlastitih interesa koji bi mogli štetiti drugima, ona je iskrena i čista te sliči na ljubav kojom Bog ljubi čovjeka. Božja je ljubav savršena, čovjekova je, zbog njegove grješne naravi, uvijek u opasnosti da popusti spram ljudske sebičnosti, ali zato vjernik nastoji oko toga da ljubi što sličnije Bogu, te svoju ljubav učini nesebičnom.
Pavao ove nedjelje zaključuje poruku Rimljanima: »Punina dakle Zakona jest ljubav« (Rim 13,10b). Ako ljubi, kršćanin se ne mora opterećivati ispunjava li zapovijedi ili ne, jer ljubav sama po sebi ispunjava svaku Božju zapovijed. Zapovijedi nas upućuju kako živjeti u ljubavi, kada je teško, kada dvojimo. One su nam putokaz za život po Božjem naumu.
Tko ljubi želi drugom najbolje
Isus ove nedjelje upućuje svoje učenike da opomenu brata koji griješi. Opominjanje nema za svrhu dokazivanja kršćanske veličine onoga koji opominje pred onim koji je opomenut, niti je prostor za nadmenost i hvalisanje. Opomena mora biti nadahnuta ljubavlju, jer u suprotnom neće ispuniti svoju svrhu. Bog ljubi svakog čovjeka i želi da se svi ljudi spase. I čovjek, ako ljubi svoga brata, želi njegovo spasenje; zato će ga opomenuti kada vidi da griješi i ide krivim putem. Opomena dolazi iz ljubavi i želje za spasenjem svoga brata, a ne zato jer sam ja bolji od njega i imam ga pravo opominjati. Opomena je svjedočanstvo kršćanskoga života, obrana kršćanskih stavova u društvu koje ih odbija, poticanje na kršćanski život, na život s Bogom onoga koji je na Boga zaboravio, svjedočanstvo da Crkva nije neka zajednica prošlosti, već živa zajednica onih koji se ljube kao braća i sestre i koji ljube Boga. A kada nešto činimo s ljubavlju to se i te kako osjeti, te donosi plodove, ako ne odmah, ali svakako kroz neko vrijeme. Zato opominjimo u svojoj sredini upravo čineći djela ljubavi, jer će to biti prepoznato i utjecat će na one koji su zaboravili na svoju kršćansku pripadnost. Ljubav može učiniti velika djela, dotaknuti srce drugog čovjeka, jer smo ljubeći mi Božji suradnici. Kroz našu ljubav on dotiče srca drugih i mijenja ih.
Ljubav nas potiče na zajedništvo, na brigu jednih za druge, zato neka i naše molitve budu izraz naše ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu.
