Svojedobno, tamo negdje sredinom sedamdesetih godina prošloga vijeka, na omotima pojedinih gramofonskih ploča počeli su se pojavljivati tekstovi neobičnog sadržaja: uz fotografije ili ilustracije, nazive izvođača i albuma bilo je otipkano i »ova ploča podliježe obvezi plaćanja osnovnog i posebnog poreza na promet robe na malo«. Taj tekst odnosio se na one izvođače i na ona djela za koja su tada formirane (republičke) komisije – sastavljene od glazbenih stručnjaka – procijenile da ne predstavljaju nikakvu umjetničku vrijednost i da svojim sadržajima zagađuju područje u kojem su se našli. Oznaka da »ova ploča podliježe obvezi plaćanja osnovnog i posebnog poreza na promet robe na malo« među građanima je odmah prozvana »porez na šund« i odnosila se prije svega na nezaustavljivao nadirući val tzv. novokomponovane narodne muzike (kasnije i na punk i »novi val«) zbog kojega su komisije i ustanovljene. U praksi je to značilo drastično skuplji »proizvod« za kupca (i do 80-90% u odnosu na neoporezovana izdanja), a među »zvučnijim imenima« s tom etiketom našli su se i Zorica Brunclik, Lepa Brena, Fadil Toskić... Nigdje, dakle, Safeta Isovića, Nedžada Salkovića, Bebe Selimović... jer su ti autori, odnosno izvođači, pazili prije svega na vlastiti imidž i dignitet.
Desetak godina kasnije, kada su republičke komisije za ocjenu šunda rasuštene kao cenzorske bande, pojavio se album Bezdan Đorđa Balaševića i na njemu pjesma Narodnjaci. Preciznije od svih tadašnjih glazbenih stručnjaka pokojni je kantautor utvrdio da su narodnjaci federalni trend, da se nalaze u svim strukturama, da znaju sistem i da su preuzeli stvar. Samo nekoliko godina kasnije pokazali su i kako to u praksi izgleda.
Četrdeset godina kasnije od objavljivanja Bezdana ništa se suštinski nije promijenilo: narodnjaci su i dalje federalni trend, nalaze se u svim strukturama, znaju sistem i stvar ne ispuštaju iz ruke. Ako ćemo pravo, za ova četiri desetljeća narodnjaci su se proširili do svih društvenih pora i pustili korijenje dublje u sistem negoli u odnosu na svoje početke: ne skidaju se s televizijskih ekrana i radio valova, dječica maltene progovaraju stihovima Cece, Karleuše ili Sneki, a sudionici kvizova crvene od sramote ako ne pogode ime neke estradne zvijezde koje im se nađe u pitanju kao dio opće kulture.
Što onda očekivati od upravo takve vlasti – narodnjačke i po svom ideološko-kulturnom opredjeljenju i po svom praktičnom djelovanju? I to, recimo, za Dan grada; dan kada Subotica proslavlja neku vrstu svog »rođendana«. Pa – kako to već godinama unazad odlučuju glazbeni stručnjaci iz vrha lokalne samouprave – narodnjaci, naravno! Ove godine Subotičani još i nisu prošli tako loše (a to djeluje i nemoguće nakon Baje Malog Knindže i Jelene Karleuše) jer im je svoje glasovno umijeće i kreativna dostignuća prezentirala Dragana Mirković.
Zagovornici izreke da se o ukusima ne raspravlja, udruženi s onima kojima je popularnost osnovna mjera kvalitete, lako će poentirati zaključkom kako je i ovaj Dan grada protekao u vašarskom duhu »za svakog ponešto«: dupkom ispunjena Ulica Mátyása Korvina pumpala je uz pjesme Đorđa Balaševića, 31. kolovoza na središnjem gradskom trgu ponovno se pojavila ABBA sa svojim vanvremenskim hitovima... Dakle, »zadovoljeni su svačiji ukusi«, što se na ovom glazbenom primjeru lako može tumačiti i kao precizni odraz heterogene strukture stanovništva Subotice.
Nije, međutim, stvar u zadovoljavanju ukusa jer on nije jedinstven valjda ni u jednoj sredini na svijetu. Stvar je u određivanju »vrha« kvalitete; kvalitete koja se nameće kao najprigodnija za najsvečanije prilike. A to su, kao što vidimo, narodnjaci. Neprikosnoveno. Toliko nadmoćno da se i Balašević i ABBA u programu proslave Dana grada – baš kao na rock koncertima – pojavljuju kao predizvođači novoustanovljenim veličinima kakva je, recimo, Dragana Mirković. Nesreća je u tome što je prvi ne tako davno umro pa ne može osobno posvjedočiti vlastiti talent koji je u nespornoj uzlaznoj putanji, a drugi u Švedskoj uživaju u zasluženo stečenoj mirovini pa ni pojma nemaju kakvu su čast dobili u središtu Subotice, za koju nitko od njih vjerojatno nikad nije ni čuo.
Kako je bogat program za Dan grada već na izmaku, evo jednog prijedloga za isti sljedeće godine: u okviru središnje proslave uvježbati Simfonijski guslarski orkestar za cjelovečernji koncert. Kako ne bi bili zapostavljeni i ostali glazbeni umjetnici, kao pratnju im dovesti najistaknutije članove novosadske ili beogradske Opere.
Ako se, naravno, do tada ništa ne promijeni...
Z. R.