Mediji su 27. srpnja objavili strašnu vijest: na pružnom prijelazu kod Odžaka poginuli su dvadesetsedmogodišnja majka i njen trogodišnji sin. Prema prvim, neslužbenim, informacijama do nesreće je došlo tako što je majka u punoj brzini pokušala zaobići spuštenu rampu i u tom trenutku na vozilo je naletio vlak koji je iz Novoga Sada išao ka Somboru. Kako smo u zaključku teksta u petak napisali, ovaj slučaj bi se mogao podvesti u čisto »ljudski faktor«, a detalje zašto je do toga došlo javnost vjerojatno nikada neće saznati. Ali, strepnja od podignutih rampi kada ide vlak i dalje postoji, a tragedija od ponedjeljka samo je dodatno pojačava.
Pod »ljudski faktor«, za koji je također mala vjerojatnoća da će javnost u skorije vrijeme saznati tko iza svega stoji, mogli bi se također podvesti i slučajevi dojave o postavljenim bombama ili eksplozivnim sredstvima, ranije u školama, a u novije doba vlakovima diljem Srbije. Dovoljno je samo da studenti ili oporba najave održavanje malo većeg skupa u Beogradu pa da Železnice Srbije javnost obavijeste da su dobili dojavu o postavljenim eksplozivnim napravama i da istoga trenutka željeznički promet bude obustavljen na svim pravcima unutar i izvan granica države. Za divno čudo, situacija se za razmjerno kratko vrijeme dovede u red pa vlakovi nastave prometovati već sutradan kao da se prije toga ništa nije dogodilo. Nešto poput ljetnog nevremena, koje – koliko god jako bilo – po pravilu ne traje dugo i ljudi uskoro nastave živjeti po starom.
Zapravo, ako ćemo pravo, ovdašnji ljudi više se boje »ampe« (vremenske nepogode) negoli opasnosti od bombi u vlakovima, i to iz jednostavnog razloga: za prvu znaju da je stvarna, a u drugu ne vjeruju. Druga je čak i predmet opće sprdnje i smišljanja viceva.
I koliko god prezrivi podsmjesi velikog broja građana na vijest o postavljenim bombama bili normalna reakcija na predvidive predstave koje se odvijaju uvijek u vrijeme nezgodno za vlast, to je ujedno i jedna od najgorih mogućih društvenih reakcija kojom se izražava nemoć da se učini bilo što konkretnije i korisnije. Ne treba, naime, biti pravni ekspert pa da se dođe do zaključka da lažna dojava o postavljenim bombama u vlakove spada u red teških kaznenih djela jer se na taj način, poput požara, može izazvati panika kod građana, a samim tim i dovesti u pitanje opća sigurnost. Ne treba napamet ni znati policijski priručnik ili pravilnik pa da se toj i takvoj dojavi – ako je uopće postojala – pristupi onako kako i zaslužuje: istraga dok se ne utvrdi adresa s koje je poslana i osobe koja je to učinila. Pokušajte, recimo, zamisliti situaciju da vi osobno – iz čiste dosade ili zlobe – sa svog računala ili telefona uputite lažnu dojavu o postavljenom eksplozivu u vlaku ili na kolodvoru: za pet minuta bi vam pred stan došli specijalci, a za šest biste već imali lisičine na rukama. Naravno, oni koji to stvarno rade, rade to malo sofisticiranije, ali stvar je u suštini ista: to se goni dok se ne uhvati.
Osnovni problem nije, međutim, u građanima. Oni, kako smo rekli, ovakve informacije izvrgavaju ruglu, i to na sramotu svih struktura vlasti. Osnovni problem je u institucijama, konkretno u Ministarstvu unutarnjih poslova jer javnost pojma nema doživljavaju li njihovi djelatnici dojave o bombama kao i građani: čuju na vijestima pa uz prezriv osmijeh nastave raspravu je li sudac sinoć vukao za domaće ili nije ili pak odmah stupaju u stanje najviše pripravnosti, očekujući poziv nadređenog da im da upute kako dalje postupati. Javnost, dakle ni sada – kao ni u trenutku kada je vijest objavljena – pojma nema ni tko je uputio dojavu o eksplozivnim sredstvima niti s kojim namjerama. Nema, zahvaljujući Ministarstvu unutarnjih poslova, pojma niti o tome jesu li te vijesti – a samo ih je na Željeznici bilo tri-četiri – stvarne ili izmišljene zarad obustave prometa i stvaranja kaosa druge vrste.
»Kaos druge vrste« svakako je psihološko stanje svakog putnika koji se zbog – prave ili lažne, svejedno – dojave o podmetnutim bombama za prijevoz mora snalaziti kako zna i umije ili pak na koncu od njega odustati. Naravno, ne svojom nego krivnjom drugih.
Stoga na koncu jedno tako jednostavno pitanje svim nadležnim institucijama (policiji, tužiteljstvu, sudstvu) na čijem bi odgovoru javnost i te kako bila zahvalna: dokle se stiglo u otkrivanju identiteta osoba u slučajevima dojava bombi u vlakovima širom Srbije; zna li se tko su?
Z. R.