Turska je jedna od onih zemalja za koje mislimo da ih dobro poznajemo. Većina će odmah pomisliti na Istanbul, Kapadokiju ili ljetovanje na tirkiznoj obali. O tome sam i ja s početka pisala. No, čim se maknete od najpoznatijih razglednica, otkriva se sasvim drugačija zemlja, ona u kojoj se stoljećima isprepliću civilizacije, gdje se priroda poigrala krajolicima, a svaki grad priča neku svoju, posve drukčiju priču.
Bijelo čudo prirode
Jedno od takvih mjesta je Pamukkale, prirodni fenomen koji izgleda kao da je prekriven snijegom usred toplog juga Turske. Bijele sedrene terase ispunjene toplom termalnom vodom stvarale su se tisućama godina, a danas su među najneobičnijim prizorima koje ćete vidjeti u ovoj zemlji. No, ono što mnogi ne znaju jest da se tik iznad njih nalazi antički Hierapolis, grad koji je još prije više od dvije tisuće godina bio poznato lječilište. Šetnja njegovim ulicama, pokraj kazališta, hramova i nekropole, pruža osjećaj kao da ste na trenutak zakoračili u neko drugo vrijeme.
Put prema središnjoj Anatoliji vodi do Konye, grada koji odiše mirom. Ovdje nema užurbanosti velikih metropola. Umjesto toga, posjetitelje dočekuje grad u kojem se i danas osjeća snažna duhovna tradicija. Konya je dom pjesnika i mistika Rumija, čije stihove i danas citiraju diljem svijeta, a upravo ovdje nastala je tradicija poznatih vrtećih derviša. Njihov ples nije predstava za turiste, nego oblik meditacije koji se stoljećima prenosi s generacije na generaciju.
Uvijek novo lice
Što se više putuje prema jugoistoku zemlje, Turska ponovno mijenja lice. Mardin se poput kamenog amfiteatra uzdiže iznad mezopotamske ravnice, a njegove uske uličice, kuće od medenog kamena i brojne crkve, džamije i samostani svjedoče koliko je ovo područje oduvijek bilo raskrižje kultura. Pogled s gradskih terasa proteže se kilometrima prema ravnici koja se nastavlja sve do Sirije, a zalazak sunca ovdje izgleda gotovo nestvarno.
Nedaleko od Mardina nalazi se mjesto koje je posljednjih godina potpuno promijenilo naše razumijevanje ljudske povijesti. Göbekli Tepe smatra se najstarijim poznatim monumentalnim svetištem na svijetu, starijim od egipatskih piramida i Stonehengea za nekoliko tisuća godina. Arheolozi vjeruju da su ga gradili lovci-sakupljači, mnogo prije nego što su nastala prva naselja i razvila se poljoprivreda. Posjet ovom lokalitetu nije samo razgledavanje arheološkog nalazišta, nego pravo putovanje na početak civilizacije.
Na krajnjem istoku zemlje čeka još jedno iznenađenje. Ruševine Anija, nekada bogatog srednjovjekovnog grada na Putu svile, danas stoje gotovo same na visoravni uz granicu s Armenijom. Nekada poznat kao »grad tisuću i jedne crkve«, Ani je bio jedno od najvažnijih trgovačkih i kulturnih središta regije. Danas među njegovim zidinama vlada gotovo potpuna tišina, zbog čega šetnja ovim lokalitetom ostavlja poseban dojam. Nedaleko se nalazi Kars, grad koji je tijekom povijesti bio pod turskom, ruskom i armenskom vlašću, pa se ta raznolikost i danas osjeća u njegovoj arhitekturi i gastronomiji.
Za potpuno drukčiji kraj putovanja dovoljno je skrenuti prema sjeveru, gdje počinje zelena Turska uz Crno more. Umjesto suhih visoravni ovdje se nižu guste šume, plantaže čaja i planinski vrhovi prekriveni oblacima. Rize je srce turske proizvodnje čaja, dok planine Kaçkar privlače planinare i ljubitelje netaknute prirode. U stijenu iznad duboke doline uklesan je i samostan Sumela, jedan od najspektakularnijih prizora u cijeloj zemlji. Sve zajedno više podsjeća na Alpe nego na Tursku kakvu većina zamišlja.
Možda upravo u tome i leži najveća čar ove zemlje. Turska nije destinacija koju možete upoznati na jednom putovanju niti je svesti na nekoliko poznatih razglednica. Svaka njezina regija ima vlastiti karakter, vlastitu kuhinju, povijest i krajolike. A oni koji se odvaže skrenuti s najpoznatijih turističkih ruta otkrit će zemlju koja neprestano iznenađuje, od bijelih terasa Pamukkalea i drevnog Göbekli Tepea, preko kamenih ulica Mardina i napuštenog Anija, pa sve do zelenih planina uz Crno more. Upravo ta raznolikost razlog je zbog kojeg se u Tursku ne putuje samo na more.
G. K. M.
