Faš Joza poručio da b bilo lipo da sade već ja dođem kod njeg? Ajd šta ću? Isapim u sebe da ima pravo. Već se i ne sićam kasam bio poslidnji put. Kazo da će u četvrtak peć rakiju od kajsije pa da ondak dođem u petak pridveče kad sunce splasne. Da koštamo kako j ispala. Tako i bilo. Odnese mi snaja. Vala s još sa sokaka ositi kajsija. Uniđem a ispod ora ko uvik veliki astal. Tamo već poredana dičurlija. I nje zvo. Svi odreda tu. Pozdavlju mi papitu za zdravlje. Jesam dobro? Odgovaram pa divanim da još kocam, da sam dobro, da sam ne bude gorje. Evo i faša. Nosi u bočke rakiju i fićoke. Za njim iđe snaja, nosi palačinke i u tegle pekmeza. Snaja će: »Dico, evo mal i da s zasladite. Evo friškog pekmeza od kajsija. Saću donet i sok od kajsije. I toga smo napravili«. Sio. Faš natočio. Koštamo. Gucnem pa ju pušćem kroz nos. Klimljem glavom i potvrđivam da j sam taka al da ć bit još mlogo bolja kad odleži. Na to faš divani kako eto nema više Gibicera u selu: »Ni ji ni bilo mlogo u selu al eto sa se načisto poništili, kako b reko«. Nit sam stigo štagod kazat a nit je faš stigo nastavit, skočio Andrija Čikošev, pa će: »Čiča Joza, otkale vam sade pa to? Ta možda niste dobro čuli. Ta mi još imamo Gibicera. Moj dada ima cigurno još sto komati. I naš komšija čika Pera ji ima«. Faš se zagrcnio kako j natezo iz foćoka pa u smi. Smijem se i ja. Gledu nas dičurlija u čudu. Kako s faš zagrcnio tako počo i štucat. Udaram ga poleđi da pristane. Nikako j došo k sebe pa nastavlja: »Andrija, dite moje drago, pa nisam ja mislio na golubove. Ja s mislio na čiča Tunu Gibicera. On je bio poslidnji od Gibicera u selu«. Pita mi jesam čo. Odgovaram: »Ta jutroske mi ova moja rekla da j sinoćke Tuna Gibice zafaljio dragom Bogu. Rekli joj dok je mela na sokaku«. Faš divani: »Sase dico vi cigurno pitate zašto s čiča Tunu zvali Gibicer a njegove Gibicerovi?«. Dica klimlju glavom a faš nastavlja: »Pa čiča Tuna i njegov pokojni brat Mika odviše voljili it u bircuz. Nis bili za pit jel za igrat i pivat već voljili baš štagod gibicovat ka s drugi kartu. Kući ni s išli dok je bilo kartača. Gibicovat što gibicovat. I posov se meto ustranu rad gibicovanja. I eto nike godine ošo Mika a sade i Tuna. A dica im sva ošla na taj truli zapad. Ritko, ritko, skoro nikako nikako dođu u selo«. »Sve s reko kako j bilo. A što s oni gibicovali dok s kartalo al oni gibicovali i na igrankama. Bili isti jedan ko drugi. Ko pljuniti. Ko matori momci od velikog gibicovanja silom s oženili. A i to divanu da j namistito. A bome i ka j posov bio više s voljili gibicovat net zasukakat rukave«, dodajem. »Sićaš se faše da s dok su gibicovali znalidivanit, suflirat, dobacivat kako kogod ni dobru kartu bacio i tako svašta. Pa s se naglas i sprdačit kako s kogot i ne zna kartat. Bilo j i da s Gibiceri fasovali od kartača što s imali kratak fitilj«, faš će. »Kako s ne b sićo. Nis imali mira. Nis mogli ćutit dok gledu kartanje. Kako s kaže, da im usta zašiju, vala b na dupe prodivanili«, odgovaram. Na kraju ću: »E moj faše, ajd što nema Gibicera al mlogo nji više nema. Mogli b cili dan od tog koga sve više nema«.