Već drugu nedjelju zaredom Isus nam kroz prispodobe govori o Božjem kraljevstvu i posljednjim vremenima. Podsjeća nas tako ponovno da je ono najvrjednije za čega živimo upravo Božje kraljevstvo, kojemu sve u ovome životu treba podrediti. Ukoliko ipak ostane dvoumljenje koji put odabrati, Isus kroz slikovit primjer prikazuje kako će Bog postupiti s nama na kraju vremena (usp. Mt 13,42-52).
Zaraditi kraljevstvo već sad
Ljudi se lako prepuštaju kolotečini ovozemaljskog života, lako se uklapaju u sredinu koja je suviše materijalistička, oslonjena na prolazno. Zato Krist podsjeća kako se tome treba oduprijeti, radi nečeg boljeg i većeg, radi Božjeg kraljevstva, jer sve što je ovdje, ma kakvo god bilo, prolazi, a kraljevstvo je za vječnost. Ono je naše zajedništvo s Bogom na kraju vremena, što bi svi željeli i čemu bi trebali težiti. Ipak, čovjeka plaši razmišljanje o posljednji vremenima, jer ne zna kako će to izgledati, ne zna što će to za njega osobno značiti. Strah ga tjera da odgodi razmišljanje o tome za kasnije, a vrijeme prolazi i život svakako ide svome kraju.
Isus nas prispodobama o zakopanom blagu i dragocjenom biseru ne plaši, nego hrabri da se onaj koji se u ovome životu okrene Bogu nema čega bojati na svršetku vremena, jer je sebi osigurao budućnost u vječnosti. Čovjek koji je našao zakopano blago na njivi ili dragocjeni biser proda sve svoje imanje kako bi do dragocjenosti došao. To nije nikakva njegova žrtva dosadašnjeg imetka, on je profitirao jer je stekao nešto mnogo vrjednije od onoga što je do tada imao. Tako je i s našim životom. Imamo li išta vrjednije od Božjeg kraljevstva. Karijera, mladost, ljepota, ugled, položaji, veze, putovanja, sve će proći, imetak ako ne potrošimo svakako na zemlji ostaje, ništa od toga ne nosimo u vječnost, gdje će nas Bog kao ribe iz prispodobe odijeliti dobre od loših. I tada ćemo se pitati što smo sve godine svoga života radili ovdje, zašto smo ih proćerdali na borbu za prolazno, nebitno; zašto nismo sve zamijenili za taj dragocjeni biser, Božje kraljevstvo. Ali tada je kasno zapitati se to sve. Potrebno je sada. Zato nam Isus sada i govori ove prispodobe, dok još imamo vremena preokrenuti listu svojih prioriteta.
Ne zavaravati se znanjima, nego ići srcem
Baš sada, baš danas je trenutak da zastanemo i pogledamo kuda ide moj život. Nema nekog srednjeg puta za svijet i za Kraljevstvo, put je samo jedan, a mi se moramo odlučiti točno kojim idemo. No, nemojmo biti kao pismoznanci i farizeji koji su sve znali, ali nisu srcem živjeli ono što su znali. Znanje o Kristu, vjerski formalizam ili prigodno sjećanje Boga iz običaja i folklora neće nas spasiti. Bog ne želi naše mrvice, pobožnosti tek toliko da nas ne remeti u onome za što uistinu živimo. On želi da prodamo sve za taj dragocjeni biser, da svoje srce predamo njemu i istinski živimo za Kraljevstvo. Tada se nećemo bojati priča o posljednjim vremenima, nego ćemo osjećati mir jer kraj vremena za nas će biti početak susreta s Gospodinom u njegovom kraljevstvu. I kao što Pavao kaže: »Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube« (Rim 8,28a). Nemamo oko čega brinuti ako Boga ljubimo i stremimo k vječnosti još za ovoga života. Jer to jeste jedina naša briga, kako zavrijediti vječnost. Sve drugo će nam Bog nadomjestiti, kao što nas i Isus podsjeća da ako brine za ptice i ljiljane, kako neće za čovjeka. Zato nemojmo ulagati svoje napore i živjeti za pogrešne, prolazne stvari. Okrenimo se Bogu i živimo za njegovo kraljevstvo.
