Isus, naš Učitelj, ne poučava nas samo svoji riječima, već primjerom. Skromnost, poniznost, krotkost – osobine su koje njegov učenik treba posjedovati, ali nam ih on ne nameće, nego nam svojim primjerom pokazuje. Uočavamo kako se s takvim osobinama teško možemo izboriti za bolji položaj u društvu, osigurati sebi neki status i ugled, ali znamo da ono što je svijetu važno, Bogu nije. Dapače, mnogo toga što svijet promovira, kod Boga nije na cijeni, udaljava nas od njega i odvraća na krive putove. No, posjedovanje tih osobina upravo je ona razlika između umnih i mudrih i malenih, o kojima Isus govori. Malenost je stanje srca, a ne nebitnost i društvena degradiranost. Mudri i umni oslanjaju se na svoje snage, znanje, moć rasuđivanja i sl., maleni su oni koji su otvoreni Božjem djelovanju, svjesni svoje neznatnosti pred Svevišnjim.
Umnost i malenost
Isus je u svom nastupu često kritizirao farizeje. Nije on imao ništa protiv njih osobno, ali model njihova ponašanja i danas ostaje kao primjer koji ne treba slijediti. Njihovo odlično poznavanje Zakona i svih njegovih propisa, koje su slijepo slijedili, uzdizalo ih je nad ostatak naroda koji nije imao znanje te ni mogućnosti poštivati tako strogo svaki propis. Zaslijepljeni svojom veličinom, farizeji s visoka gledaju i Isusa, te u njemu ne prepoznaju onoga koji ima doći. Nema otvorenosti srca, nego razumom pokušavaju sve dohvatiti i objasniti. Takva i pitanja postavljaju u susretima s njim, da pojasni, da protumači… A kada razum dođe do svojih granica, onda ga odbacuju i optužuju.
Svi oni koji idu za Isusom su maleni. Ne manje važni, nego otvoreni za čudesnost Božjeg djelovanja, bez težnji da Mesiju uklope u svoja znanja i očekivanja. Zato je objava skrivena od mudrih i umnih, a darovana malenima. Skrivanje nije Božja odluka, nego posljedica ponašanja onih do kojih objava dolazi. Zato smo i mi pozvani biti maleni, potpuno otvoreni za Božje djelovanje i njegovu riječ. Bog čovjeka svaki put drukčije iznenađuje, pokazuje svoje prisustvo na mnogo neobičnih načina, razumu neobjašnjivih. Zato čovjekovo znanje i mudrost pred Bogom nailaze na svoje granice – tko ih se slijepo drži, zatvara svoje srce za čudesno Božje djelovanje. On nadilazi čovjeka i sve njegove sposobnosti, zato pred Boga trebamo stati kao neznatni, maleni, tek tada ćemo biti sposobni osjetiti njegovu prisutnost.
Odmor u Bogu
Isus ove nedjelje poziva k sebi sve umorne i opterećene. On poznaje napor i težinu ljudskoga života, njemu su poznate sve naše brige i problemi. Zato nas poziva da se sa svojim teretima okupimo oko njega, jer je on jedini koji može dati odmora umornoj čovjekovoj duši.
Ljudi nedjeljom dolaze na susret s Kristom sa svojim teretima i umorima. Tada otvorena srca slušaju njegovu riječ, koja ih oslobađa od pritiska s kojim su došli. Shvaćaju da jedino kada srcem ulazimo u odnos s Bogom pronalazimo onaj mir za kojim čeznemo. Kad počnemo umom istraživati, nailazimo na zid, nema odgovora, a nema ni susreta s Bogom, u kojem se čovjek odmara. Bogu se uvijek pristupa srcem, a potom se i umom mogu neke stvari dohvatiti.
Isus želi da uzmemo njegov jaram, znači prihvatiti njega i ono što nas on uči. To može donijeti nevolje i neprihvaćenosti u ovome svijetu, ali će donijeti mir koji samo njegova blizina može dati. Umoran čovjek jedino u Bogu može naći svoj odmor, dok se u konačnici ne susretne s njim u vječnosti.
