Ranijih godina, u vrijeme kada su se novine još kupovale, ljudi su tek u prazničnim brojevima ili specijaliziranim tjednicima sa zanimanjem čitali »testove ličnosti« ili pak savjete stručnjaka o različitim poljima intimnog života ili pak društvenog statusa. Danas je, međutim, dovoljno uključiti internet i saznati sve o tome kada je najbolje zalijevati povrće, koja je biljka najzdravija na svijetu a da o tome pojma nemamo, što staviti u pretinac hladnjaka da se na njemu ne nahvata led i, naravno, na stotine psiholoških savjeta koji se tiču vas osobno ili vaših odnosa s najbližima. Nijedan domaći stručnjak, međutim, izgleda da se nije bavio odnosom vlasti spram građana i to stavio na globalno korištenje ili makar koristio Johna Locka, Johna Rawlsa, Maxa Webera ili pak Hannaha Arendta i na temelju njihovih najupečatljivijih dijelova svojim čitateljima skrenuo pozornost u vidu »osam znakova da vas vlast pravi budalom«, odnosno postavio pitanje »ignorira li vas vlast?«. Sva je sreća pa i današnji ljudi imaju toliko mozga da im nisu potrebni ni suvremeni ni raniji stručnjaci da bi i sami mogli doći do zaključka, i to upravo na temelju vlastitih kognitivnih sposobnosti u kombinaciji s razmišljanjem i zaključivanjem.
Eto, recimo – držat ćemo se samo hipotetičnih primjera – što biste pomislili o nekome tko iz čista mira noću na zaštićeno kulturno dobro kao što je to Smolenski mlin postavi tri velika banera na kojima piše »Srbija pobeđuje«? Moguće da bi vam prvo na pamet palo da je netko pobjegao sa sedmog kata obližnje bolnice, ali opet... pa moralo je pobjeći cijelo odjeljenje skupa s dežurnim da bi obavili tako zahtjevan posao. A i otkuda im sav taj materijal, sve to košta! Odbacite li tu pomisao, a vjerojatno hoćete, mogućno je da ćete se zapitati je li taj netko lud? Je li stvarno toliko lud da mu snaga zakona u vidu zaštićenog kulturnog dobra znači isto što i taraba napuštene kuće na periferiji grada? A onda još gore: koga to Srbija »pobeđuje«? Neprijatelja koji nam nije objavio rat ili vlastite građane koje tako tretira? Ili možda Madagaskar na sljedećem Svjetskom prvenstvu u nogometu u grupnoj fazi natjecanja? I, konačno, pravo pitanje: pravi li taj netko ostale ludim? Za ispravan odgovor zaokružite krug na čelu.
Uzmimo, onda, drugi primjer – naravno, opet hipotetični (još svježiji) – što biste pomislili o vlasti koja na pisanja i pozive grupe građana da u gradu organizira Festival zanatskog piva odgovara šutnjom? Prvo što bi moglo pasti na pamet je da su svi u lokalnoj samoupravi ili gluhi ili nepismeni ili ne razumiju jezik sredine u kojoj žive. Ali, kako vidite da je to skoro pa nemoguće, na pamet vam može pasti i pomisao da se lokalnoj vlasti iz nekog razloga ne dopada sama ideja održavanja tog festivala. U prilog tome vam, naravno, mogu iskrsnuti prošlogodišnja sjećanja kada je samo JKP Čistoća i zelenilo odbila pružiti svoje usluge, ali su ljudi ipak održali Festival inatskog piva, pokupivši za sobom sav otpad nakon što su se do sita izrazgovarali i pomalo pumpali. Bit će, past će vam i to na pamet, da lokalnoj samoupravi ne odgovara sama »priroda« tog festivala, odnosno struktura ljudi koja mu gravitira. Stoga ćete, opet ispravno, primijetiti da je to prvi znak da vas vlast ignorira i kao takve smatra nedostojnima da s vama obavlja bilo kakvu komunikaciju.
Drugi, sličan, znak da vas lokalna samouprava tretira kao građane nižeg reda je također hipotetične naravi. Što biste, primjerice, rekli o takvoj vlasti kada bi sazvala sjednicu Skupštine grada i na njoj donijela odluku da postojeći članovi savjeta mjesnih zajednica ostaju na svojim funkcijama dok ih ne zamijene drugi? Na pravi pogled: pitanje bez veze! Pa tako ti je to u demokraciji. E, ali što biste rekli na isto pitanje kada biste se sjetili da su posljednji izbori za savjete mjesnih zajednica bili prije sedam godina te da su mandati sadašnjih članova istekli prije četiri godine, a izbori za iste ne da nisu raspisani nego nisu ni na vidiku? Ako biste onako iz prve, pitanje bi bilo kao i s banerima: pa tko je tu lud? Ako biste pak bili malo promućurniji, moguće da bi vam na pamet palo i to da vlast vlastito flagrantno kršenje zakona pegla nižim pravnim aktom u vidu skupštinske odluke.
Kako god bilo, znakovi ne lažu. Treba ih samo pozorno pratiti, o njima razmisliti i doći do zaključka da vas lokalna vlast (eh, da je samo lokalna!) pod a) pravi budalom, pod b) ignorira, pod c) doživljava kao podanika. Ili, najispravnije, pod d): sve skupa.
Z. R.