Nezainteresiranost medija
Prošloga tjedna održana je u Beogradu konferencija o položaju nacionalnih manjina i bilateralnim odnosima Republike Srbije sa susjednim državama koje su članice Europske unije i koje su matične države nacionalnih manjina koje žive u Srbiji, a to su Bugarska, Hrvatska, Mađarska i Rumunjska. Konferenciju je organizirao Forum za etničke odnose iz Beograda koji je ponudio i nacrt analize politike Srbije prema nacionalnim manjinama čije su matične države susjedi Srbije i istovremeno su i članice EU. Ovoj analizi moglo bi se uputiti dosta primjedbi kako glede sadržaja i ocjena koje se iznose tako i gomile grešaka, no u svakom slučaju učinio se pokušaj da se o ovome pitanju govori i da se ono analizira na stručan način iz kuta izabranih stručnjaka. Također na raspravu su pozvani i predstavnici nacionalnih manjina o kojima je riječ da i oni progovore o ovoj temi.
Dalo bi se za očekivati da ova tema pobudi interes medija obzirom da se radi o temi koja je izuzetno aktualna s obzirom na proces europske integracije naše zemlje. Na primjer, ovoga tjedna je aktualna vijest da su Bugarska i Hrvatska i formalno dale suglasnost za otvaranje Poglavlja 26 u pregovorima sa Srbijom, a kao što znamo, ova je tema bila jedno vrijeme udarna vijest svih medija. Međutim, ako o ovome skupu (koji se održao 13. siječnja) pokušate pročitati nešto u srpskim medijima nećete pronaći ništa, kao niti o mnogim drugim skupovima na kojima se razgovara o manjinskim politikama, položaju nacionalnih manjina i odnosima sa susjedima. Pogotovu ćete rijetko čuti ili vidjeti izjavu nekoga predstavnika nacionalnih manjina iako je o njima riječ.
Kao da je novinarima (i njihovim urednicima) kada su ove teme u pitanju jedino zanimljivo uzeti izjave najviših lidera (ne rijetko prilično ratoborne) i s time završiti stvar. A izjave tipa »vidite kakvi su Oni« ili »vidite što nam to rade« koje se prenose bez ikakvog novinarskog interesiranja da se sazna i pokuša objasniti iz različitih kutova (na primjer i iz manjinskog) o čemu se tu u stvari radi, uspjevaju potaknuti samo osjećaje neprijateljstva prema onima »koji nam to rade«. Kada bi se pokušalo barem kao prvo saslušati a zatim i prenijeti različita gledišta o ovome, kao i drugim važnim pitanjima koji se tiču etničkih odnosa i manjinskih tema, bilo bi pretpostavljam i manje pukih fraza o multikulturalnom društvu, najvišim europskim standardima i ljudskim pravima. Šteta, što se nije iskoristila ova prilika da se većinska publika informira o ovoj temi i onda kada u toj vijesti nema nikakvog konflikta. Jer to je realnost premda bi ako bi se samo oslanjali na medije mogli pomisliti da ovdje na ovim prostorima osim sukoba ne postoji ništa drugo i da je svatko sa svakime u permanentnome ratu.
J. D.
