Što je novo u novoj godini? Ako čitamo, slušamo, gledamo vijesti prvih desetak dana u (n)ovoj godini, čini se ništa. Vijesti se nižu, na prvi pogled ništa nisu bolje ni gore kao niti prethodne godine; ističe se kako nitko ne može dirati u dostojanstvo srpskog naroda sve češće, a u kontekstu povremenih kriza u odnosima među susjedima. Analitičari sve to analiziraju (kao i prije mahom u skladu sa svojim političkim uvjerenjima), a zatrpani silnim informacijama i dnevnim preokupacijama zaboravljamo ih već sljedeći dan. No, ono što nije dnevno pitanje već je kronično jest: hoće li ekonomija ove zemlje konačno napredovati, hoće li biti više posla, hoće li se povećati plaće i mirovine? Hoćemo li konačno živjeti dostojanstveno? Sudeći prema izjavama političara, stvari idu u dobrom pravcu. Sudeći prema broju ljudi koji se dnevno okupljaju ispred subotičkog Otvorenog sveučilišta kako bi krenuli na put »trbuhom za kruhom«, mnogima je dosta »dostojanstva« pa odlaze u raznim pravcima. Pogledajmo zato jednu kratku ekonomsku analizu o stanju i perspektivima ekonomije Srbije, a u usporedbi s nama susjednim zemljama i malo šire. Beogradski dnevni lsit Politika piše kako je uz godišnji privredni rast od oko pet posto (u prethodnoj godini rast je bio 2,8 posto ove godine se očekuje 3 posto) potrebno oko deset godina da se dostigne prosječna zarada od 600 eura, a tada bi prosječna mirovina mogla biti oko 300 eura. Kada se uspoređujemo sa zemljama centralno-istočne Europe, situacija ne izgleda baš sjajno. Srbija, Makedonija i Bugarska su na začelju s prosječnom neto plaćom od oko 360 eura, u BiH i Rumunjskoj prosjek je 427, u Crnoj Gori 497, u Mađarskoj 558, Slovačkoj 680, u Hrvatskoj i Češkoj prosjek je 750, a na vrhu je Slovenija s 1.020 eura prosječne neto plaće. Ako se uspoređuju mirovine, ona u Srbiji prosječno iznosi 190 eura dok je to u Hrvatskoj na primjer oko 320 eura.
Predstavnici vlasti ističu kako je država spašena od bankrota, sada može redovno izmirivati pristigle rate visokog duga, manjak u državnoj kasi je sveden na manje od dva posto, izvozom se pokriva 80 posto uvoza, povećana je zaposlenost... Sve je to lijepo, ali sada već predugo traje spašavanje države od bankrota i loš život velike većine građana, jer i u odnosu na prosjek ima mnogo onih koji žive ispod prosjeka a malo je (al ih ima) koji imaju mnogo više od prosjeka. Da bi analiza bila korektnija, bilo bi potrebno imati u vidu i podatke o socijalnim razlikama o udjelu onih s najnižim i najvišim prihodima, ali takvih je analiza malo, u medijima ih je nemoguće pronaći. I što sad? Planirani rast bruto domaćeg proizvoda u 2017. od tri posto je ostvariv, a plaće i mirovine su približno u skladu s nivoom razvijenosti, kažu ekonomisti, te ističu kako su visoke stope rasta uvjet da Srbija tijekom nekoliko narednih desetljeća nadoknadi povijesni zaostatak i sustigne razvijene europske zemlje, a da bi se to ostvarilo, trebalo bi unaprijediti makroekonomsku stabilnost i investicijski ambijent za što je potrebno brže provoditi reforme. Prema izjavama domaćih političara njima su u posljednje vrijeme od reformi važnija »prepucavanja sa susjedima«, počevši od verbalnog zalaganja za dostojanstvo pa do pokazivanja »mišića«. Međutim, za dostojanstvo naroda i države neophodno je dostojanstvo svakoga čovjeka koji živi u toj zemlji, a za stabilnost u regiji dostojanstvo svih naroda. Ne samo srpskog.
J. D.
