Gotovo da ne postoji televizijska postaja koja u svojoj programskoj shemi nema jutarnji program, a gotovo da ne postoji jutarnji program koji u svom sadržaju nema dio koji se zove »listamo novine«. U tom dijelu voditelj i gosti programa fokusiraju se na njima najzanimljivije dnevne ili događaje koji su aktualni danima unazad, od politike pa do sporta i zabave, uključujući i one iz svijeta.
Zbog poslovičnog »viška povijesti« – sintagme koju talijanski filozof Antonio Gramsci kao da je patentirao upravo za ove prostore – današnju kolumnu priredit ćemo kao urednici jutarnjih programa u kojima je »listanje novina« nezaobilizan dio, jer su se događaji u našem ataru (ili oni koji su s njim povezani) za kratko vrijeme nizali kao na traci.
Sigurno ste čuli da je prošlog četvrtka, 7. svibnja, vlak Soko – koji je s pol sata zakašnjenja krenuo iz Subotice – zamalo iskočio kod Zemun polja i samo zahvaljujući prisebnosti i spretnosti strojovođe izbjegnuta je potencijalno velika nesreća u kojoj je moglo biti i ljudskih žrtava. Gostujući na TV N1 i govoreći o iskakanju tramvaja koje se gotovo u isto vrijeme dogodilo u Beogradu, jedan je prometni stručnjak – u najboljoj maniri ekonomista Miodraga Zeca (objasni tako da te i najgluplji razumije) – rekao kako novi tramvaji na neodržavanim tračnicama iskaču isto kao i stari. Slijedeći tu logiku pada na um da se možda i na novim tračnicama na relaciji Beograd – Subotica našao poneki nekvalitetan kamičak koji je u vrijeme izgradnje pruge isporučivala tvrtka Dolomit kft. u vlasništvu Győzőa Orbána, oca donedavnog premijera Mađarske.
A da vikend ne bi prošao u javnom nagađanju o tome je li Győző Orbán u nekakvom srodstvu s Ikarom – koji je iz pohlepe za profitom na krila stavljao više (jeftinijeg) voska a manje (skupljeg) perja, pa je pao zbog toga što se, približivši se Suncu, vosak počeo topiti – potrudili su se akteri stranačkog skupa Srpske napredne stranke u Šandoru. Na društvenoj mreži »Aktivizam za Suboticu« (uz nejasnu snimku događaja) optužuje se krupni neidentificirani četrdesetogodišnjak da je fizički napao četrnaestogodišnje dijete (koje ih je snimalo), čija je uplašena i bijesna majka ubrzo došla na mjesto događaja. Gradski odbor SNS-a s indignacijom je odbio optužbe za napad, tvrdeći da ih je dijete izazivalo i provociralo ali da su oni ostali pribrani i mirni. Neutralni građani s nestrpljenjem očekuju da se u ovaj slučaj uključi i Osnovno javno tužiteljstvo pa da istina promptno bude ustanovljena, baš kao što je to bio slučaj i kada je u studenome prošle godine crvena farba bačena na zid kuće Miroslava Evetovića ili pak kada je fizički napadnut Ljubo Zajović dok se s građanskog prosvjeda vraćao kući.
Da se pak glava ne bi lupala prisjećanjem na to kako je prošao slučaj prebijanja Dragana Lončara na Prozivki ili pak paljenja automobila javne tužiteljice Aleksandre Stojsavljević ispred zgrade u kojoj živi, pobrinula su se dvojica vozača Jug-transa koji su – piše »Aktivizam za Suboticu« – nakon što su završili smjenu uzeli sav pazar i nestali u nepoznatom pravcu. Budući da je riječ, kako se navodi, o vozačima iz Nepala i Šri Lanke, ova je vijest kod nemalog broja čitatelja p(r)obudila rasizam i fašizam koji se u javnom govoru ovdje predugo njeguje, ali i trezvenija i analitičnija pitanja poput onih o tome u kakvim uvjetima općenito rade djelatnici Trans-juga kada moraju krasti dnevni utržak ili pak onih gdje su donedavni vozači bivšeg Subotica-transa. Kulminaciju su po brojnosti, naravno, doživjeli alanfordovski komentari u najboljoj maniri Sir Olivera da »nije grijeh ukrasti od lopova«. Ovaj primjer ujedno na najbolji način opisuje i koliki ugled Jug-trans (s beogradskim registracijskim pločicama) uživa kod Subotičana.
I opet jedna vijest koja po svojoj sadržini podsjeća na probleme sa željeznicom, a željeznica s nadstrešnicom. Kako piše Magločistač, Károly Kovács, kao jedan od vlasnika, krenuo je ovih dana u obnovu ulaza, kapije, dvorišta i fasade u Strossmayerovoj 6, ali je ubrzo morao i stati jer je prilikom početnih radova došlo do urušavanja stropa, srećom bez posljedica po ljude koji su radili. Ovaj je događaj otvorio pitanje koliko se zapravo iza starih, našminkanih fasada u objektima krije sličnih ili još gorih opasnosti zbog dotrajale građe ili instalacija. Ipak, policiji i Osnovnom javnom tužiteljstvu u ovom je slučaju mnogo lakše negoli kada je riječ o nadstrešnici u Novom Sadu: ostaje samo da licu pravde privedu Adolfa Gaigera i Lea Strassa. Prvi je 1859. zgradu u Strossmayerovoj 6 podigao, a drugi 1925. adaptirao. Što, priznat ćete, nema nikakve veze s Goranom Vesićem ili Tomislavom Momirovićem.
Eh, kako prostor brzo prolazi... Ni slova da stane o krađama kablova na pruzi Subotica – Beograd, o prodaji bivšeg Doma JNA ili pak stanovima za mlade u Malom Radanovcu.
Z. R.