U skupštinsku proceduru 21. travnja ušla su četiri prijedloga zakona: izmjene Zakona o izboru narodnih zastupnika, Zakona o lokalnim izborima, Zakona o Ustavnom sudu i Zakona o izboru predsjednika Republike, a predlagač je narodni zastupnik Miroslav Petrašinović. O prijedlozima su od 4. do 7. svibnja održana javna slušanja u Kragujevcu, Nišu, Novom Sadu i Beogradu, nakon čega je 11. svibnja skupštinski odbor podržao predložena rješenja, a 12. svibnja počela je i skupštinska rasprava.
Grupa građana kao manjinska lista
Najosjetljiviji dio prijedloga odnosi se na izborni status nacionalnih manjina. Važeći Zakon o izboru narodnih zastupnika propisuje da podnositelj izborne liste nacionalne manjine može biti samo politička stranka nacionalne manjine ili koalicija takvih stranaka. Prema prijedlogu izmjena, ta bi se mogućnost proširila i na grupu građana. U predloženom tekstu članka 137. navodi se da podnositelj manjinske liste može biti politička stranka nacionalne manjine, koalicija takvih stranaka, »kao i grupa građana koja se obrazuje u skladu s odredbama ovog zakona«.
Predloženo je i da lista koja traži manjinski status mora nazivom jasno ukazati na vezu s određenom nacionalnom manjinom. Ako listu podnosi grupa građana, naziv liste mora sadržavati naziv nacionalne manjine čije interese ta grupa građana zastupa. U obrazloženju se navodi da se time želi smanjiti prostor za zlouporabe.
Upravo tu počinje sporno pitanje. Ahmedin Škrijelj iz SDA Sandžaka ocijenio je da ostaje nejasno kako će Republička izborna komisija utvrđivati da je osnovni cilj grupe građana zaštita i zastupanje interesa određene nacionalne manjine, navodeći da je poseban birački popis jedini postojeći mehanizam koji bi mogao potvrditi takvu vezu. S druge strane, predlagač Miroslav Petrašinović tvrdi da se mogućnost zlouporabe smanjuje time što bi u nazivu liste morali jasno stajati interesi koje nacionalne manjine ta lista zastupa.
CRTA ocjenjuje da prijedlog »prividno pooštrava kriterije«, jer zahtijeva jasniji naziv liste i upis stranaka u odgovarajući registar, ali istodobno omogućuje da manjinsku listu podnese i grupa građana. Prema toj organizaciji, to može otvoriti dodatni prostor za manipulacije, osobito zato što manjinske liste imaju povoljnije uvjete kandidiranja i stjecanja mandata.
Povlastice i otvorena pitanja
Položaj izborne liste nacionalne manjine nije samo simboličko pitanje. Prema važećem Zakonu o izboru narodnih zastupnika, manjinska lista može biti proglašena ako dostavi 5.000 ovjerenih izjava birača koji je podržavaju, dok je za ostale liste propisano najmanje 10.000 potpisa. Uz to, manjinska lista sudjeluje u raspodjeli mandata i kada dobije manje od tri posto glasova, a pri raspodjeli mandata količnici manjinskih lista koje su osvojile manje od tri posto glasova uvećavaju se za 35 posto.
Zbog tih povlastica pitanje tko može dobiti status manjinske liste ima širi značaj od tehničke izborne procedure. Afirmativne mjere uvedene su kako bi nacionalne manjine imale realniju mogućnost političkog predstavljanja. Međutim, ako se takav status dodjeljuje listama koje ne predstavljaju autentične interese manjinske zajednice, povlastice namijenjene manjinama mogu postati instrument političke taktike.
U javnosti se pojavljuju i tumačenja da bi ubuduće vrlo mali broj ljudi mogao osnovati grupu građana i nastupiti kao manjinska lista. Međutim, prema dostupnom tekstu službenog prijedloga ne navodi se da su za formiranje manjinske liste dovoljne tri osobe. Predložena odredba govori o »grupi građana koja se obrazuje u skladu s odredbama ovog zakona«. Važeći zakon propisuje da grupu građana kao podnositelja izborne liste obrazuje najmanje deset birača, sporazumom koji se zaključuje u formi javno ovjerene isprave.
Drugim riječima, sporno nije to da bi »tri osobe« mogle same po sebi formirati manjinsku listu, nego to što bi grupa građana, jednom kada je obrazovana prema zakonu, mogla tražiti status liste nacionalne manjine. Za takvu listu i dalje bi važila pravila o predaji kandidata i potpisa podrške, ali bi se, ako joj se prizna manjinski status, na nju primijenile povoljnije odredbe.
Pitanje biračkog popisa
Važno je i pitanje posebnog biračkog popisa. To je službena evidencija u koju se pripadnici nacionalne manjine upisuju isključivo na osobni zahtjev, pri čemu jedna osoba može biti upisana samo u jedan poseban birački popis. Međutim, u prijedlogu izmjena nije izričito propisano da članovi grupe građana moraju biti upisani u poseban birački popis te manjine. Upravo zbog toga kontrola autentičnosti manjinske liste ostaje otvoreno pitanje.
Sumnje u zlouporabu manjinskog statusa nisu nove. Tijekom izbora 2023. pažnju je izazvala lista »Dosta! Evropski put – Zoran Ilić novi gradonačelnik Beograda«, koja se predstavljala kao lista bunjevačke nacionalne manjine. CRTA je navela da je Gradska izborna komisija u Beogradu zatražila provjeru upisa u poseban birački popis i mišljenje Nacionalnog savjeta bunjevačke nacionalne manjine. Nakon što je utvrđeno da nijedan kandidat nije bio upisan u taj popis i nakon što Nacionalni savjet nije dao suglasnost da lista ima položaj bunjevačke manjinske liste, ona nije proglašena jer nije dostavila dovoljan broj potpisa podrške.
Ovaj primjer pokazuje zašto pitanje manjinskih lista nije samo pravno-tehničko. Kada se manjinski status poveže s manjim brojem potrebnih potpisa, nižim pragom za ulazak u raspodjelu mandata i uvećanjem količnika, svaka nepreciznost u zakonu može imati izravne političke posljedice. Predložene izmjene donose određena pooštravanja, prije svega kroz obvezu da naziv liste jasno upućuje na nacionalnu manjinu koju navodno zastupa. Ipak, ostaje pitanje je li to dovoljno i kako će se u praksi utvrđivati autentična veza grupe građana s manjinskom zajednicom.
Ivan Ušumović
