U modernom društvu, kada je ideal življenja uživanje, Sveto pismo, suprotno tome, kao ideal stavlja trpljenje. U toj suprotnosti modernog i kršćanskog vjernik treba znati odabrati onaj na koji poziva Božja riječ. Ipak, to nije toliko jednostavno koliko se u prvi mah čini, to je često borba u čovjeku jer mu je u prirodi da ide za lakšim i boljim, u prirodi mu je uklopiti se u okruženje. Zato je težiti za kršćanskim idealima cjeloživotni proces, borba koja neprestano traje u čovjeku, borba protiv životnih okolnosti, protiv sredine, nekad protiv sebe samog.
Život prvih kršćana
Isus je više puta za vrijeme svoga javnog djelovanja upozoravao učenike da će zbog svoje vjernosti njemu trpjeti. To se obistinilo odmah čim su apostoli počeli naviještati Radosnu vijest. No, oni nisu razmatrali opciju prestati naviještati i uklopiti se u nekršćansko društvo, nego hrabro ustraju. Ustraju do te mjere da mučeništvo postaje ideal kršćanskoga života. Njihovi životi čine nam se poput legende jer danas teško možemo zamisliti da bi netko bez straha pristao biti bačen lavovima u areni ili pristao biti mučen dok polako u mukama ne umre. Teško možemo zamisliti takav život gdje opasnost zbog imena Kristova vreba na svakom koraku, ali teško, nažalost, možemo pojmiti i razinu vjere i pouzdanja tih ljudi. Mi često slušamo u propovijedima kako treba živjeti za nebo. Zapitamo se na kratko, ili možda i ne, kako se to živi za nebo, ali brzo to zaboravimo. No, ovi ljudi su istinski živjeli za nebo, potpuno svjesni prolaznosti zemaljskoga života, jedino im je bilo važno susresti Krista u vječnosti.
Prihvatiti mala trpljenja za Krista
Petar u poslanici piše kršćanima: »Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh slave, Duh Božji u vama počiva. Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog tog imena« (1Pt 4,14-16). Tu se očituje ideal kršćanskoga života jer blago svakome koji bude pogrđen zbog imena Kristova. Trpljenje zbog vjernosti Kristu Bog nagrađuje, a nagrada je gledati Krista licem u lice u vječnosti. Suvremeni vjernik više se orijentira na ovozemaljsko, život za vječnost odgađa za kasnije. Ipak, ono što vjernika najviše priječi u njegovu životu za vječnost je upravo ono na što nas Petar poziva – trpljenje. Trpjeti dragovoljno nitko ne želi. Svatko gleda to izbjeći, ma koliko i simbolično bilo. Zato je sve manje prepoznatljivih kršćana u društvu. Ne žele nikakva etiketiranja, pa čak otrpjeti niti po koju šalu na svoj račun, a prvi kršćani su odlazili u arenu s divljim zvjerima.
Živimo u vremenima i na prostorima na kojima vjera ne ugrožava naš život i slobodu. No ponekad kao pripadnici manjinske Crkve suočavamo se s raznim neugodnostima u društvu. Naše i te male patnje Bogu su mile, jer trpimo kao pravednici, zbog imena Kristova. Ono što trebamo naučiti iz života prvih kršćana je da nikada ne zatajimo Krista, osobito ne zbog društvenog položaja ili ugleda. Vjerniku jedino treba biti važan položaj pred Bogom, koji nagrađuje svaku, i najmanju, patnju onoga tko mu ostaje vjeran.
Ipak, nije svaka patnja vrijedna u Božjim očima. Ako trpimo zbog naših grijeha, zbog nepoštivanja Božjih zapovijedi, koje nas čine boljim ljudima i kršćanima, to nije patnja koja ima cijenu u vječnosti. Patnje pravednika vrijede pred Bogom. Zato ostanimo uvijek vjerni Kristu, sigurni da ćemo se s njime susresti u vječnosti.
