Uvijek su postojali ljudi – samo ih je na našim prostorima čitava plejada – koji su se u burnim vremenima sklanjali pred naletima mase, ne toliko iz konformizma koliko zbog straha da se u njoj izgubi vlastito Ja; ne toliko zbog toga što se u takvim prilikama nema što reći koliko zbog svijesti da će se taj glas izgubiti u sveopćoj unisonoj kakofoniji. Umjesto galame i zapaljivih priča takvi su se ljudi uglavnom povlačili u još veće dubine vlastite intime, uvijek za sebe nalazeći važnijih stvari za koje je vrijedno živjeti, bilo da je riječ o glumi, glazbi ili bilo kojem drugom polju rada u kom je na prvom mjestu nečiji duh. Jedan od njih bio je i subotički kipar i slikar Sava Halugin.
Gotovo da nema domaćih novina, radija, televizije ili portala koji nisu prenijeli vijest da je u četvrtak, 23. travnja, umro Sava Halugin, samo šest dana nakon što je napunio 80. rođendan, što samo za sebe govori o tome o kolikoj je ljudskoj veličini riječ. Svaka od tih vijesti sličila je jedna drugoj kao sretni brakovi u Ani Karenjinoj uz navođenje osnovnih detalja iz životopisa Save Halugina te njegovih djela i nagrada što ih je za života dobio i ako ste pročitali jednu od njih, pročitali ste ih sve. Ali, kako smo na početku nagovijestili, iza djela uvijek ide i njegov autor da bi se dobila kompletnija slika i umjetnosti i umjetnika.
O Savi Haluginu, odnosno njegovom djelu, još za života ocjenu je dala struka, ne samo kada je riječ o više od dvadeset nagrada nego i brojnim izložbama, samostalnim ili zajedničkim, koje je imao diljem bivše Jugoslavije i inozemstvu ili pak članstvu u prestižnim ustanovama, kakve su i Vojvođanska akademija nauka i umetnosti, a zatim i Srpska akademija nauka i umetnosti. Ipak, više čak i od toga svjedoče njegove skulpture koje oplemenjuju javne prostore njegovog rodnog Novog Kneževca, Subotice čiji je stanovnik do kraja života bio, Sombora, Novoga Sada i drugih mjesta i gradova diljem države.
Međutim, osim po djelima, poznavatelji Save Halugina pamtit će ga prije svega po njegovom blagom karakteru i smirenosti koju je, kao da je riječ o duhovnim vježbama, širio i na svoje sugovornike. Iz njegovog karakterističnog lalinskog akcenta kao da je izbijala duga povijest ovih prostora, pitomih i širokih, koji su – bar kod njega – odolijevali i svakom nasilnom preoravanju ili zidanju planina straha, nepovjerenja i mržnje. Zapravo, čak i posve nenamjerno, čovjek je, slušajući Savu Halugina imao dojam kao da čuje najljepše Balaševićeve stihove iz davnih ali dobro poznatih idiličnih slika vojvođanskih pejzaža ili života.
Evo jednog primjera: u vremenima kada se ne tako daleko od nas oslobađalo i života i imovine, a kod nas to navijački slavilo i prokazivalo sve što je na to ukazivalo, nastao je subotički dvotjednik Žig kao odgovor građanske Subotice na izazove nacionalističkih ludila koji su dolazili sa svih strana. Jedan od prvih koji nam je čestitao na izlasku novina i dao potporu bio je Sava Halugin. Sama ta gesta, iskrena i ljudska, bio je ne samo poticaj uredništvu da nastavi započeto nego i potvrda da je zalaganje za građanske vrijednosti jedini ispravan put na razrovanim stazama duhovnog kaosa. Nešto slično o Savi Haluginu zacijelo će reći i svi drugi koji su ga poznavali i s kojima je bio blizak jer je u ljudima cijenio njihov karakter, a ne podrijetlo. Stoga, iako svoja načela nije propovijedao kao glasnogovornik s ideoloških govornica, za Savu Halugina ne može se reći da se povlačio isključivo u tišinu svog ateljea i kreativni nemir. Bio je prisutan u javnom životu grada, ali u prostoru u kom se najbolje snalazio i koji mu je, kao i ljudima oko njega, predstavljao prirodnu sredinu bitisanja, a to je umjetnost. Njegov spomenik kod Jadrana, znakovito od tadašnjih državnih vlasti nazvan Njihovoj vernosti trajno je ipak posvećen mladim životima njegovih sugrađana koji su tragično stradali u besmislenim bratoubilačkim sukobima u koje su prisilno bili gurnuti.
Svojim djelom, karakterom i načinom života Sava Halugin zauvijek je ušao u povijest ovoga grada jer ju je ispisivao duboko i temeljito, a opet mirno i nenametljivo. Stoga i ne bi trebalo čuditi ako od nekoga vrlo brzo bude pokrenuta inicijativa da neka ulica u Subotici dobije njegovo ime kao najmanja otplata duga koji je svojim djelom za života ostavio njezinim stanovnicima.
Z. R.