U nakladi subotičke Minerve ovih je dana objavljen novi roman subotičkog pisca Dražena Prćića naslovljen Maria Theresianopolis 1787. Nakon romana Horvacki Bačka 1901. – 1939. i Advokat, u pitanju je treći roman ovoga autora s lokalnom povijesnom tematikom. »Želja mi je bila da ovim romanom na popularan način, pogotovo mlađima, u žanru faktofikcije, prikažem kako je izgledao život u Subotici prije 250 godina. Radnja obuhvaća vrijeme od 1786. do 1792. godine, dakle nekoliko godina nakon što je Subotica 1779. dobila povelju slobodnog kraljevskog grada. Dakle, opisujem svakodnevni život, duhovni život, odnose među ljudima. Kroz ljubavnu priču između domaće Kriste Prćić i trgovca narančama Miguela Arancia iz Seville, priča se ujedno povijest ovdašnjih Hrvata – Dalmata i Bunjevaca u to vrijeme. Oni su u ove krajeve stigli u drugoj polovici 17. stoljeća iz Bosne i tu su dobili zemlju od mađarske krune kako bi branili tu državu od Turaka. Za potrebe pisanja knjige koristio sam dostupne zapise iz knjižnice Franjevačkog samostana, Povijesnog arhiva Subotica, Gradske knjižnice kao i druge knjige pisane na tu temu«, kaže Prćić. Theresianopolis je nekadašnji naziv grada Subotice temeljem carske odluke o uvođenju njemačkog kao službenog jezika, koja je stupila na snagu u veljači 1786. godine. U kontekstu tematike, za naslovnicu knjige izabrana je karta Theresianopolisa iz 1778. dok se na zadnjoj korici nalazi jedan službeni dokument gradskog magistrata iz 1787. godine.  »U to vrijeme Subotica nije mali grad, ima 20.500 stanovnika a Zagreb recimo tek 3.000. Posebnu pozornost obratio sam na vjerni odnos tadašnjeg novca – forinte i krajcara, kao i vrijeme potrebno za tadašnja putovanja, primjerice obitelji Arancia je trebalo dva mjeseca da stignu iz Seville u Suboticu, prvo brodom do Zadra pa onda putem preko Karlovca koji se tada zove Karlstadt. Prikazane su i vjerske prakse ovdašnjih Dalmata – kompletna ispovijed i crkveno vjenčanje ali i svatovski i drugi običaji, tadašnja prehrana. Dajem i neke svoja viđenja o podrijetlu rojtoške marame, zvečki i slično«, kaže autor.  Predgovor je napisao povjesničar i ravnatelj Povijesnog arhiva Subotica Stevan Mačković. Među ostalim, Mačković ističe kako je Prćić pronašao i maštom oživotvorio svoje junake, smjestivši ih u kulise izgrađene na temelju arhivskih dokumenata, »čime ih je približio povijesnoj zbilji koja se može dokučiti i spoznati upravo kroz takve, pojedinačne ljudske sudbine«. Inače, ovo je dvadeset i prva knjiga Dražena Prćića (Subotica, 1967.). Prvu od njih, omladinski roman Moja klinka i ja, objavio je 1992. godine. Pojedina djela su mu prevedena na engleski, njemački, talijanski i mađarski jezik.  
D. B. P.