Volja većine i potrebe manjine kategorije su koje se prepliću ne samo u politici. U njoj se, zapravo, najčešće sudaraju i ruše jedna drugu, snagom obrnuto srazmernom razvoju demokratske svijesti i institucija. Kod nas su ti sudari jaki, glasni, razorni, ravni prasku, što znači da smo još uvijek daleko od normalnog i običnim stvarima zaokupljenog svijeta.
Scene iz srpske Skupštine, pa i hrvatskog Saobra, gdje manjina izlazi a većina seiri, gdje se legalitet ne poštuje zato što je na suprotnoj strani i gdje se namjesto dijaloga vodi rat teškim riječima, preselili su se
na mikro razinu jedne manjinske skupštine, hrvatske.
Konstitutivna sjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća započela je prisegom, a ubrzo i završila - raskolom. Većini je ostao legalitet, manjini «izvanparlamentarni» pritisak. Beogradski skupštinski bojkoti, koje pamtimo iz prethodnog desetljeća, bili su jalovi i samo su produžavali agoniju. Sadašnji subotički bojkot proizvodi agoniju. Srećom, druga su vremena, izmijenjene okolnosti, a i nadležnosti bojkotovanih institucija bitno su različite. Onomad se trgovalo životima, a danas ugledom, narodnim ugledom. Ulog je, dakle, i dalje ozbiljan, takvi bi trebali biti i akteri.
Politika je očito naš najveći problem. Sve ostalo što je životno, a što nas čini uglavnom nezadovoljnima, izvire iz tog beskrajnog međusobnog satiranja većine i manjine. Zbog toga će možda i ove novine nekima izgledati preozbiljnima, ali takva i jest naša stvarnost. Onima koji bi, makar samo čitajući ove novine, da se iskobeljaju iz realnosti, predlažem da se strpe. Čak i vlade imaju pravo na prvih sto dana.
Z. P.
