Nevjerojatno mi je, čak i samoj sebi, objasniti kako me, dok promišljam o izboru tema o kojima bih pisala, jednakim intenzitetom obuzima strah da će mi jednog dana ponestati destinacija za pisanje, ali i strah da na svijetu postoji toliko zanimljivih lokacija da ih jedan čovjek, čak i uz dug životni vijek, nikada ne može sve popisati i opisati.

Od A do Ž

Pitanje na prvi pogled zvuči gotovo administrativno: je li itko ikada popisao sve destinacije svijeta? No što se uopće događa u trenutku kada pokušamo definirati riječ destinacija? Tada shvaćamo da ne govorimo samo o geografiji, već o percepciji, vremenu, kulturi i osobnom doživljaju. I upravo zato odgovor glasi – nije. I vrlo je vjerojatno da nikada neće biti.
Ako se držimo najstrožih okvira, svijet je uredno podijeljen. Postoje države, njih 193 koje priznaju Ujedinjeni narodi, uz nekoliko teritorija i djelomično priznatih entiteta. To je najbliže što imamo nekom službenom, zatvorenom popisu. No u trenutku kada riječ destinacija prestane značiti samo državu, a počne uključivati gradove, regije, otoke, planine, rijeke, kulturne krajolike i načine života, svaka jasna granica nestaje.
Jer destinacija nije uvijek točka na karti. Ona može biti selo s nekoliko kuća, kvart u megagradu, sezonski ribarski zaljev ili planinska staza kojom se prolazi samo nekoliko tjedana godišnje. Destinacija može biti i iskustvo kao što je noćni vlak kroz Aziju, život na farmi, hodočašće, tišina pustinje ili putovanje bez jasno zacrtanog cilja.
Kroz povijest je bilo mnogo pokušaja da se svijet nekako popiše i objasni. Još su antički geograf Ptolemej i kasnije srednjovjekovni kartografi pokušavali obuhvatiti poznati svijet na jednoj karti. Njihove mape bile su istodobno znanstveni dokumenti i ogledala vremena u kojem su nastajale, s prazninama, nagađanjima i mitološkim rubovima.
U modernije doba pojavljuju se sustavniji pokušaji katalogizacije. UNESCO-ov popis svjetske baštine jedan je od najpoznatijih i najutjecajnijih. On obuhvaća više od tisuću lokaliteta, no nikada ne tvrdi da predstavlja »najljepše« ili »najzanimljivije« destinacije. Njegov kriterij nije doživljaj putnika, već univerzalna vrijednost i potreba za zaštitom. Upravo zato mnogi svima dragi krajevi nikada neće završiti na tom popisu i to ne znači da su manje vrijedni.
Sličnu ulogu imaju i nacionalni registri zaštićenih područja, popisi nacionalnih parkova, kulturnih ruta poput Puta svile ili Camino de Santiaga. Oni ne popisuju destinacije u klasičnom turističkom smislu, već pokušavaju dati okvir prostoru, povijesti i identitetu.
Turistički vodiči i mediji otišli su korak dalje. Lonely Planet, Rough Guides, National Geographic i brojni magazini desetljećima objavljuju liste »mjesta koja morate posjetiti«, »skrivenih dragulja« ili »destinacija godine«. No te liste nisu pokušaj konačnog popisa svijeta, već presjek trenutka. One govore više o našem vremenu, interesima i trendovima nego o samom svijetu.

Uvijek ima još

Postoje i ambiciozniji, gotovo opsesivni pokušaji. Neki putnici žele posjetiti sve države svijeta, drugi sve otoke određene regije, treći sve nacionalne parkove. Internet je pun osobnih projekata koji pokušavaju svijet pretvoriti u popis s kvačicama. Ipak, čak i ti projekti na kraju dolaze do istog zaključka: čim nešto prekrižite, pojavi se nova definicija onoga što još »nedostaje«.
Dodatno, sama ideja destinacije danas se ubrzano mijenja. Nekada su to bila velika, dobro poznata imena, Pariz, Rim, New York. Danas su to i četvrti, lokalne zajednice, mikroregije, čak i privremena mjesta poput festivala ili sezonskih tržišta. Putujemo sporije, s više interesa za lokalni život, manje za znamenitosti, a više za osjećaj mjesta.
Zato je ideja o konačnom popisu destinacija unaprijed osuđena na neuspjeh. Svijet nije zbirka statičnih točaka, već živi sustav koji se stalno mijenja. Mijenjaju se mjesta, ali i mi, a s nama i način na koji ih doživljavamo.
Možda je upravo u tome ljepota putovanja. Svijet ne traži da ga osvojimo, zaokružimo ili završimo. On traži da mu se vraćamo, svaki put s novim pitanjima i drugačijim pogledom. Destinacije nisu brojevi u tablici, nego priče koje se pišu dok putujemo, i koje, srećom, nikada nemaju posljednju stranicu.
Gorana Koporan