Do prokopavanja kanala Dunav – Tisa – Dunav 1977. cijela Vojvodina bila je pod močvarama i barama, a naročito Bačka. DTD je konačno regulirao stanje s odvodnjom suvišnih i dovodnjom potrebnih voda. Do tada je Sonta bila okružena vodama obraslim kvalitetnom barskom trskom.
Trska je bila važan materijal u izgradnji kuća nabijača kao odličan izolator. Ugrađivala se i u rub zidova kuća. Preko nje je išla nakvašena zemlja koja se dobro nabila. Na stropove se stavljala štukatura (trska izatkana poput rolne), pričvršćena čavlima na vitle (drvene potpore na gredama). Preko se nanosilo blato (zemlja s vodom i pljevom) i izravnalo.
Trska je bila najbolji pokrivni materijal kuća, štala i šupa za pokrivanje privremenih nastambi u polju, tj. koliba za zaštitu poljodjelaca, pastira, svinjara, čuvara krava i vinogradara od nevremena. Koristila se i za izgradnju zabata (kibli). Od tanjih stabala mekog drveta napravila se potpora, a onda se odabrana trska slagala poput ograde. Vješti domaćini takav su zabat obljepljivali blatom od glinaste zemlje i vode. Izravnalo se i osušeno okrečilo vapnom.
Sjekla se od studenog do travnja. Gro stanovnika zimi je radilo na trski. Sjekači trske po cijele su dane bili u vodi. Za tu su priliku imali limene čizme otporne na ostatke sasječene trske. Pokošena trska sa zadržanom metlicom na vrhu stavljala se u kalupe modle koje su određivale debljinu (mjeru) snopa. U Sonti se otkupom i obradom trske bavila obitelj Merkl. Bila je to prava industrija trske. U sezoni su stizali vozovi trske na zaprežnim kolima, a kasnije traktorima. Njihov dom je bio na velikom placu, blizu željezničkog kolodvora, te se ekspeditivno mogla prenositi na željenu destinaciju. Na grumtu se trska zdenila u kube. Nije trulila jer je kosi položaj sprječavao da se padaline zadržavaju na njoj.
U Merglovomu dvoru trska se klasirala u tri grupe po kvaliteti i veličini. Te trenutke prikazuje nam ova fotografija iz 1940. To je samo dio djelatnika u dvorištu. Sve su jako mlade, mada ih marama čini starijima. Stoji Stana Zlatar, Čendešova (1924. – 1996.), njoj s desna sjedi Kata Zlatar, Imrina (1924. – 2003.). U istom redu sjede dvije nepoznate osobe. Iza njih, a Stani s lijeve strane, sjedi Pavka Zlatar, Imrina (Katina sestra), rođena 1925. godine. 
Kod Mergla je bilo posla preko cijele godine. Plaća se za povremene radnike primala nekada svakoga dana, a nekada tjedno.
Štukatura se tkala na stativama, tj. metalnim razbojima s osnovama od žice (snovama od drota). Služila je za sjenice, zaštitu gankova od prejakog sunca ili kiše i zavijavajućeg snijega. Od otpadnih komadića trske pravili su se snopići duljine 10-30 cm, a služili su kao izolatori greda, rogova i sl. Posloženi oko grede cijelom dužinom i širinom povezali su se oko nje i tako upijali vlagu, sprječavajući da se drvo krivi. Od trske su se pravili i ukrasni predmeti, ali i pajalice za paučine i prašinu. Oni su se uglavnom izvozili iz Sonte.
Trskara Merkl uopće ne radi tridesetak godina. Posljednji vlasnik Jožika Merkl  (1937. – 2008.) nije ostavio potomke, a njegov nekada prelijepi dom i trskara se urušavaju.
Ruža Silađev