Čovjek ne voli da mu se zapovijeda, jer se tada osjeća manje vrijednim. Svatko voli da je u pravu, da je glavni, da se njegova djela vrednuju kao ispravna. Zato zapovijed dobiva negativnu konotaciju i potpuno je nepoželjna. Čak i kada se govori o Božjim zapovijedima, čovjek ni tada ne želi da mu se zapovijeda, jer iako je u pitanju Bog, on ne voli da mu bilo tko govori što i kako treba činiti. On je sam u pravu, ono što on čini je ispravno, te nije potrebno upućivati ga, opominjati, a kamoli zapovijedati. No, Božja zapovijed nije nikakva naredba koja bi čovjeka ponizila. Ona je smjernica za ispravan život, putokaz za spasenje, uputstvo za vlastitu izgradnju sebe kao čovjeka koji je stvoren na Božju sliku. Zapovijedi nas preoblikuju, prokazuju sve naše slabosti i mane, potiču na promjene. A čovjeku nije milo shvatiti da griješi, da se treba mijenjati, zato ih odbacuje. Tada zaboravlja na vječnost, zaboravlja da je ovdje samo u prolazu, a da mu zapovijedi pokazuju kako da sigurno prođe ovim svijetom i stigne do odredišta koje je Bog odredio za čovjeka. Sadašnji trenutak je često lakše, zabavnije i jednostavnije živjeti zanemarujući Božje zapovijedi. No, naš je život satkan od mnoštva sadašnjih trenutaka u kojima smo odbacili Božje smjernice i odabrali krive putove, a kada to shvatimo na kraju svoga ovozemaljskog puta, više se nećemo moći vratiti i odabrati drukčije. Zato nas Božja riječ tako često podsjeća koliko je važno prihvatiti Božje zapovijedi, ali ne samo znanjem, nego načinom života.
Čovjek bira što više voli
Pisac Knjige Sirahove kaže: »Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. On je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pruži ruku svoju. Pred čovjekom je i život i smrt: što on više voli to će mu se dati« (Sir 15,15-17). Iako ih zovemo zapovijedima, Bog ne zapovijeda na način da nešto moramo ili ne smijemo činiti. On poštuje našu slobodnu volju, te je na nama izbor hoćemo li činiti onako kako nas on uči ili se na to nećemo osvrtati. Iako su zapovijedi u nekim situacijama za nas preteške i čini nam se gotovo nemoguće ostati im vjeran, ukoliko ipak želimo pokušati, Bog je onaj koji će nam dati snagu i mudrost da ostanemo dosljedni u njihovom čuvanju. Pa čak i ako posrnemo u nekoj situaciji, smoći ćemo snage vratiti se na pravi put. Dakle, izbor je naš, a Bog samo djeluje onako kako smo mi svojom slobodnom voljom odlučili odabrati. No, ne smijemo nikada zaboraviti, a na to nas i Sirah podsjeća, od naših odabira na ovome svijetu ovisi naš vječni život.
Budućnost u vječnosti
Vječnost je za nas apstraktan pojam, zato nas lako obuzme želja za uživanjem u sadašnjem trenutku. Čak i kad razmišljamo o budućnosti, to je samo bliska budućnost, ovozemaljska. I onda odbacimo Božje zapovijedi, zanemarimo ih, jer remete lagodan život u sadašnjosti, ne donose osobitu korist za ovozemaljsku budućnost, možda joj i štete u onom smislu u kojem čovjek želi uživati ovdje na zemlji. Pa čak i ako razmišlja o vječnosti, zapovijedi ostavlja po strani za kasnije, kao da sam ima kontrolu nad duljinom svoga ovozemaljskog puta.
Bog vidi naša djela, poznaje naša srca. Želi iskreno služenje, iskrenu želju za susret s njim, želi da svoj pogled usmjeravamo k vječnosti. Zato snaga i ustrajnost prate onoga tko iskreno prigrli njegove zapovijedi, jer znači da je odabrao njega, da ne živi za prolazno nego za vječno. Bog ne zapovijeda, on nudi, a na nama je da izaberemo.
