Ova zemlja, ako je vjerovati gradonačelniku Subotice Stevanu Bakiću i njegovim brojnim kolegama, vrvi od domaćih izdajnika i pravo je čudo što u takvim uvjetima i opstaje. Ono što je njegov ovozemaljski Bog Otac za Beograd rekao da je prava Casablanca, Bakić je proširio na Srbiju, a prema njegovim ranijim riječima »ima toga« i u Subotici.
Slučaj je zgodno htio da baš nekako u pauzi između dva odrona zida na uglu Parka Ferenca Raichla i Ulice Maksima Gorkog (onog koji je bio dio »rekonstrukcije« željezničke pruge, podvožnjaka i kolodvora) gradonačelnik na društvenim mrežama ovih dana postavi objavu u kojoj piše: »Svi izdajnici, koji su pokušali da sruše našu Srbiju, moraju biti procesuirani. Moraju biti tako kažnjeni da zapamte kad su krenuli na majku Srbiju. Živela naša majka Srbija!!!«.
Navikli na to da Bakić još od prije sedam godina – u vrijeme prosvjeda »1 od 5 miliona« – ima podatke o onima koji vršljaju po Srbiji (»Pa, pratimo vas; mi znamo odakle i koliko ljudi dolazi«, veljača 2019.) i da ih je u međuvremenu uspješno ideološki i karakterno razvrstao na ustaše, bitange i fukare (siječanj-veljača 2025.) gradonačelnik nas je svojom posljednjom objavom iznenadio svojom uopćenom neodređenošću koja se može odnositi na svakoga, ali i ni na koga.
Jesu li izdajnici, »koji su pokušali da sruše našu Srbiju«, izvođači radova na i oko željezničkog kolodvora čiji se jedan od zidova i stvarno i simbolički srušio ovih dana preko puta Gradskog odbora Srpske napredne stranke zahvaljujući kojoj je i sam postao gradonačelnik? Ili se to možda odnosi na one koji su – od prije nekoliko dana, poput Gorana Vesića, opet na slobodi – svojim funkcijama dopustili da se izgradnja obavlja pod i više negoli sumnjivim i do danas nerazjašnjenim okolnostima?
Je li gradonačelnik pod općim pojmom izdajnika mislio na one koji su otpad bivše tvornice Slavica jesenas odlagali nadomak Tavankuta, praveći tako ne samo novi divlji deponij nego i prijeteći ekološkim onečišćenjem zbog azbesta u njemu? Ili je možda riječ o nekim ranijim slučajevima na koje je javnost već i zaboravila, ali ne i uvijek budna državna tijela i pojedinci u njima koji paze na to koji to izdajnici pokušavaju rušiti našu Srbiju.
Primjerice, je li pri kraju nikada započeti sudski proces protiv vijećnika u Skupštini grada Subotice Attile Mészárosa koji je još prije pet godina svoju ksenofobiju liječio tako što je buldožerom srušio čardu pod zaštitom države na privatnom posjedu u Selevenjskoj šumi ili se to odnosi na predsjednika Saveza vojvođanskih Mađara Bálinta Pásztora koji ga je, tada u svojstvu predsjednika Skupštine grada, branio sa skupštinske govornice? Ili se pod pojmom izdajnika koji su »pokušali da sruše našu Srbiju«, javnosti nepoznati a Bakiću možda i poznati, kriju osobe koje su koncem studenoga 2017. posjekle vjetrozaštitni pojas u iznosu od oko dvije stotine stabala topole na Paliću, a čija je jedina žrtva tada bio lokalni ministar poljoprivrede Simon Osztrogonác, i to samo zato što je javnost odmah obavijestio o vandalskom činu rušenja stabala, a samim time i naše Srbije?
Listamo li kronologiju za koje smo mislili da spadaju u red nepodopština i barbarizama lokalnoga tipa, a koji su u stvari pokušaji izdajničkog rušenja naše Srbije, naići ćemo i na slučaj rušenja kuća u zaštićenoj zoni u Ulici braće Radića (2019.) na čijem je mjestu DG Company izgradio nove objekte i na taj način si vjerojatno omogućio pozamašan profit, baš kao što mu je to nešto ranije uspjelo i na mjestu rodne kuće Józsefa Törleyja u Ulici Sándora Petőfija kada je JKP Parking zbog polugodišnjeg zatvaranja ulice uslijed radova ostvario dobrovoljni gubitak nepoznatog iznosa jer na upit autora ovog teksta o njegovoj visini Gradska uprava nije željela odgovoriti.
Ali, umorni od listanja, nabrajanja, pisanja, a vjerojatno i čitanja – i pored svega nabrojanog – i dalje se ne možemo otrgnuti početnom pitanju na koga li je gradonačelnik mislio pod pojmom izdajnika? Nije valjda na ove nabrojane? Pa to su sve ljudi iz njegovog bližeg i daljeg okruženja s kojima rado ili nerado ponekad ili često surađuje. Ili se iza pojma izdajnika, bogohulno je to i zamisliti, kriju na tisuće mladih – srednjoškolaca i studenata – ali i onih starijih koji ih u tome podržavaju koji uporno, čitavih sedamnaest mjeseci poslije, pitaju tako jednostavnu stvar: tko je odgovoran za smrt šesnaest ljudi 1. studenoga 2024. na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu? 
I za kraj, još jedno pitanje: kojim bi se epitetom mogao opisati čin kada vrh najveće ovdašnje Crkve u Moskvi predsjedniku strane države za veliki dio svojih građana kaže da provode obojenu revoluciju?
Z. R.