Željeznički kolodvor i prostor oko njega svako malo postaju tema od općeg interesa, i to ne zbog kvalitete urađenih poslova, zbog funkcionalnosti zgrade ili pak suvremenih perona i natpisa na mađarskom i hrvatskom jeziku kao potvrdama visokih standarda u poštovanju nacionalnomanjinskih prava nego upravo suprotno: zbog opće opasnosti koja je posljedica loše – slobodno možemo reći ezermešterski – otaljanih radova. Nakon preživljavanja pasarele, koja je u vrijeme »rekonstrukcije« podvožnjaka bila projicirana više za alpiniste a manje za građane; nakon intervencija pur-pjenom u krpanju pozamašnih rupa na samome mostu na kom prolaze vlakovi; nakon stavljanja van funkcije dizala poslije svake manje kiše i prokišnjavanja pothodnika do mjere da je ljetos morao biti zatvoren i nakon konačnog javnog priznanja da je subotički željeznički kolodvor jedan od pet (od ukupno šest na relaciji do Beograda) u kategoriji nesigurnih za korištenje te zbog toga mora biti zatvoren, javnost je početkom tjedna svjedočila još jednom događaju koji je korak bliže na putu do katastrofe.
Riječ je o urušavanju dijela zida na uglu Parka Ferenca Raichla i Ulice Maksima Gorkog, odnosno prostora koji je prije dvije godine bio predmet »rekonstrukcije«, tj. tik do zgrade Pošte, a preko puta sjedišta Gradskog odbora Srpske napredne stranke. Ne treba biti arhitekt, građevinski inženjer ili osoba sa završenom osnovnom školom pa da se dođe do zaključka da je do prave erozije tla došlo uslijed snijega, odnosno njegovog naglog otapanja jer je to proces koji se – mimo očiju javnosti i bez ideoloških primjesa – odvija(o) unutar samog sebe, a velika količina vlage ga je samo dodatno ubrzala. Nešto slično – samo mnogo dramatičnije – dogodilo se koncem studenoga kod Centra izvrsnosti u Kragujevcu kada je, također zbog erozije, naočigled građana tek izgrađena cesta za nepunu minutu prepolovljena kao škarama presječena, a svježe formirani krater dosezao je do samih pločnika novoizgrađenih stambenih objekata. Ti događaji, i u »njihovom« i u »našem« slučaju, na vidjelo su iznijeli kvalitetu urađenih poslova i živi su svjedoci ne samo nestručnosti izvođača nego i koruptivnosti sustava koji samo pukom srećom za ovih godinu i tri mjeseca na duši ne nosi na desetke ili stotine žrtava u odnosu na početnih šesnaest u Novom Sadu.
Ono što, međutim, dodatno ne samo da zabrinjava nego i izaziva gnjev običnoga građanina jest činjenica da nadležni i o posljednjem događaju šute kao da se srušio kokošinjac na napuštenom salašu u Marinkić kraju, a ne o zidu kod kolodvora u samom središtu grada. Umjesto da promptno izađe na mjesto događaja i opravdano bijesan traži ispitivanje zbog čega je došlo do urušavanja zida i, naravno, odgovornost za to, gradonačelnik Stevan Bakić i vrh lokalne samouprave ovu sramotu prepuštaju šutnji i zaboravu. Umjesto da makar jednom kažu »mea culpa«, vrh lokalne samouprave preko svoje press službe nakon urušavanja zida šalje obavijesti o održanoj 48. sjednici Gradskog vijeća, radu komisije za dodjelu stipendija i poziv na konferenciju za novinare u povodu jučer održane sjednice Skupštine grada. Za to vrijeme, kao da se kod kolodvora ništa nije dogodilo, tehnički direktor Predškolske ustanova Naša radost i vođa uposlenih u toj ustanovi na mitinge Srpske napredne stranke (u radno vrijeme) Veljko Vojnić pompozno najavljuje otvorenje prvog bunjevačko-srpskog vrtića u Tavankutu, i to bez osposobljenog kadra za to jer katedra za tzv. bunjevački jezik ne postoji niti na jednom fakultetu, a mediji, među ostalim, bilježe da se najbolja »krompirača« služi na Bunjevačkom prelu u Bajmaku ili pak da je A. J., »upravljajući vozilom marke mercedes«, zbog velike brzine isključen iz prometa. O urušavanju zida – pogodili ste – naravno niti riječi. Niti riječi o istom događaju nismo mogli čuti ni od vrha struke: Javnog poduzeća za upravljanje cestama, urbanističko planiranje i stanovanje ili pak od nekog od uposlenika s Građevinskog fakulteta da građane umire i kažu kako se, eto, to isto događa i u Indiji i u Španjolskoj, da ovo odronjavanje pripada kategoriji erozija manjeg intenziteta jer mi, na sreću, nismo planinski kraj; da se tu i tamo možda još može dogoditi urušavanje dijela ponekog mosta ili podvožnjaka i da je stoga najbolje obući se slojevito i ne ići dionicama za koje mislimo da su potencijalno opasne.
Na koncu, ne bi bilo zgorega da netko od pobrojanih, uključujući i vrh lokalne samouprave, budućim izvođačima ili popravljačima radova svojih prethodnika preporuči da prilikom sljedećih radova sličnoga tipa, kao preventivu odronjavanju, koriste armirani pijesak. Em je lako dostupan, em je jeftin.
Z. R.