Čitajući Sveto pismo vidim kako Bog u ovom svijetu djeluje na začuđujući način, uvijek izvan ljudskih očekivanja. Naše logično i normalno kod Boga to nije, te se, kada se on umiješa u ljudsku povijest, sve odvija neobično, ali čudesno. Zato njega nasljedovati nije lako. Biti kršćanin zahtijeva prihvatiti Božju logiku, koja izmiče svim okvirima ljudskih poimanja normalnog i sigurnog. No, ne samo Sveto pismo, nego i naša povijest, pa često i naše osobno iskustvo pokazuje da od Boga dolazi mnogostruka nagrada već i na ovome svijetu za onoga tko se usudi pustiti sve ljudske logike i prepustiti se Božjem vodstvu. A ona istinska nagrada, vrjednija od svega ovozemaljskog, dolazi u vječnosti kojoj smo svi okrenuti. O tome govori i Pavao u svojoj poslanici Korinćanima (sup. 1Kor 1,26-31).
Bog odabire čovjeka
Pavao podsjeća Korinćane da je svatko tko je Božji nasljedovatelj od njega i pozvan. Bog poziva, inicijativa dolazi od njega, a čovjek je onaj koji prihvaća taj poziv i kreće za njim. Kao što je i Isus odabrao svoje učenike, a oni su poziv prihvatili, ostavili sve i pošli za njim. Ali ono što možemo primijetiti je da Bog ne poziva prema ljudskoj časti, nego bira one koje čovjek ne bi odabrao. On ne bira mudre, ni jake, niti plemenita roda, nego suprotno tome, da po njima izvrši svoja čudesna djela u svijetu, da oni budu pronositelji njegova kraljevstva. Tako nam Apostol poručuje da ono što u svijetu uzvisuje čovjeka, kao što su položaji, znanje, utjecaj ili neke titule, nije ono što vodi k Bogu i spasenju. Bog, prema Pavlu, bira one koji su prema kriterijima ovoga svijeta prezreni, manje vrijedni, da po njima učini velika djela naočigled onih koji su u svijetu cijenjeni i uvažavani, onih koji su mudri i puni znanja. Jer pred Bogom ništa što čovjek posjeduje i što mu za ovoga života vrijedi puno u društvu u kojem živi, ne vrijedi mnogo jer ne vodi k spasenju, već ga često vodi dalje od Boga. Bog tako odabire kako bi ljudima oduzeo svaku priliku za hvalisanja. Jer što god ljudi činili jedni pred drugima, nikada nema mjesta hvalisanju pred Bogom.
Jedina prava mudrost
Bog prilazi čovjeku, daje mu mogućnost novog života, nudi mu spasenje. Krist dolazi na svijet upravo zato da spasi čovjeka. A spašava ga na svim područjima njegova života, čitavo njegovo biće. Zato Pavao kaže da »vi jeste u Kristu« (1Kor, 1,30). Onaj tko prihvaća spasenje, vjernik, živi toliko usko povezan sa svojim Spasiteljem da je razlika između njega i svjetovnih ljudi izdaleka vidljiva. Tu ljudska mudrost ostaje postiđena i nebitna, jer Krist »posta nama mudrost od Boga«. Pa ludost Evanđelja postaje istinska mudrost, jer Božja mudrost se utjelovila i došla među ljude u Kristu, koji sebe prinosi kao žrtvu da bi se ljudi mogli spasiti. U tome je istinska mudrost, koja nadilazi sve ono što bi čovjek mogao smatrati mudrošću i time se pohvaliti. Po njemu su ljudi opravdani i posvećeni, te otkupljeni.
Pavao je opomenuo čovjeka da se pred Bogom nema čime hvaliti. Jedino što pred Bogom može jest pokazati divljenje pred onim što je Krist učinio za nas. Jer sve što je čovjek kadar sam postići pred Božjom veličinom nevažno je i potpuno nebitno za ljudsko spasenje. Čovjekovo spasenje je ono jedino što zanima Boga, a to čovjek ne može postići bez Krista, koji mu je spasenje zavrijedio svojom žrtvom na križu. Zato, koliko god da svijet smatra ludošću slijediti Krista i biti mu vjeran, to je jedina prava mudrost.
