Somborka s beogradskom adresom Ivana Čutura profesionalno se bavi fotografijom više od dva i pol desetljeća kroz autorski i komercijalni rad. Rođena je 1980. u Somboru, gdje je i odrasla. Nakon studija dizajna na Višoj politehničkoj školi u Beogradu nastavila je obrazovanje na studiju primijenjene fotografije na Tehničkom fakultetu u Novom Sadu. Taj spoj dizajna i fotografije dao joj je, kako kaže, čvrstu osnovu – kako u razumijevanju vizualne strukture, tako i u promišljanju fotografije kao medija koji funkcionira i konceptualno i primijenjeno. Sve ostalo su, napominje, posvećenost i rad.
U autorskom radu kroz analogni proces istražuje i eksperimentira s medijem, a svoje je radove predstavila na samostalnim (do sada isključivo u Beogradu) i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (Argentina, Ukrajina, Grčka, Urugvaj, Poljska, Francuska, Turska, Hrvatska, Engleska). Kao fotografkinja surađivala je s brojnim nakladnicima, festivalima, marketinškim agencijama i web-portalima. Nedavno joj je u beogradskom coworking prostoru Sense-S priređena samostalna izložba Silencio, što je i povod za ovu priču.

Prostori slobode

Autorski rad Ivane Čutura tijekom godina preplitao se s komercijalnim. Kada je riječ o motivima koji je zanimaju, kako navodi, poruka je jednostavna: inspiracija je svuda oko nas, potrebno je samo dati joj smisao.
»Trudila sam se da ideje koje nastaju iz osobnog interesa, kroz dosljedan i dugoročan rad, postanu i funkcionalan, prepoznatljiv produkt. Rana faza bila je snažno usmjerena na eksperiment i istraživanje analogne fotografije, što se najprije ogledalo u skupnim izložbama u Srbiji i širom svijeta, a zatim i u samostalnim izložbama koje su mi omogućile da zaokružim teme. Jedna od meni posebno dragih bila je Ring Ring 18 – priređena povodom osamnaestog rođendana tog festivala, gdje sam kroz crno-bijele portrete zabilježila domaće glazbenike koji su svih tih godina nastupali na festivalu. Glazba mi je oduvijek bila jedan od ključnih pokretača i važan izvor inspiracije. Privlače me prostori u kojima se slobodno eksperimentira sa zvukom, tijelom i modom – gdje je sloboda iznad pravila i gdje se granice stalno pomiču. Suradnja s domaćim i inozemnim glazbenicima, festivalima i koncertna fotografija bile su jedna od mojih polaznih točaka«, kaže Čutura.
Paralelno s glazbom razvijala je zanimanje za modnu fotografiju kroz suradnje s domaćim dizajnerima, promatrajući modu kao osobni izraz:
»Nakon koncertne i dokumentarne fotografije, gdje sam navikla reagirati na energiju trenutka i raditi u nepredvidivim uvjetima, moda mi je omogućila da isti senzibilitet prenesem u živ i otvoren proces. Autentičnost je u tim suradnjama uvijek bila na prvom mjestu«.

Nesavršena lomo tehnika

U autorskom radu stvara u analognoj lomo tehnici. Ona joj, kako ističe, prije svega omogućuje igru s različitim aparatima i filmovima kojima je često istekao rok trajanja.
»Ta kombinacija donosi nesavršenost – tragove vremena, pogreške i zrno koje digitalni medij često briše. Rad s filmom me usporava i zahtijeva potpunu prisutnost prije samog čina fotografiranja. Analogni medij mi omogućuje istraživati marginalne trenutke – ono što izmiče brzini. Takav je pristup danas gotovo nezamisliv u komercijalnom radu, gdje se materijal često mora isporučiti u vrlo kratkom roku za vijest, reportažu ili promotivne potrebe. Upravo to usporavanje i izostanak trenutačne kontrole čine analogni proces za mene ključnim. U svom radu nisam ulazila u istraživanje kolodijskog procesa – tehnički iznimno zahtjevnog, skupog i kompleksnog postupka koji smatram vrijednim divljenja – ali s pažnjom pratim umjetnike koji se njime bave«.

Silencio – poziv na usporavanje

Njezina aktualna izložba Silencio donosi dvadesetak analognih fotografija velikog formata, a radovi su odabrani iz opusa nastajalog tijekom petnaest godina.
»Izložbom dominiraju portreti, ali i scene zabilježene u prolazu – trenuci između događaja, iza pozornice, u pauzama koje često ostaju nevidljive. Detalj, igra, emocija i neponovljivost trenutka čine osnovnu strukturu ovih fotografija, dok tišina (silencio) ovdje nije odsutnost, već svjesna potreba da se trenutak zaustavi i svakodnevici ponudi dublji kontekst. Poput tapiserije istrgnute iz vremenskog toka, ove fotografije pozivaju promatrača na introspektivno istraživanje vlastitog unutarnjeg prostora – tihi poziv da uspori i pronađe vlastiti ritam gledanja«, pojašnjava naša sugovornica.

Suvremeni izazovi fotografije

Dotaknuli smo se i teme izazova fotografije u vremenu dominacije društvenih mreža i videoformata.
»Fotografija je postala globalno dostupna – svaka slika može doprijeti svuda gdje postoji internet. Društvene mreže demokratizirale su vidljivost i omogućile da se karijere grade transnacionalno. Ako se koriste svjesno, mogu biti snažan alat – ne kao zamjena za rad i proces, nego kao prostor samostalnog autorskog pozicioniranja. Ipak, najveći izazov danas predstavlja borba za pažnju. Količina sadržaja je golema, ali to ne znači da je sve jednako vrijedno. Originalnost, kvaliteta i jasno definiran autorski stav postaju ključni«, kaže ona.
Kako dodaje, ovim se promjenama raduje jer fotografe tjeraju da se stalno usavršavaju i promišljaju načine prezentacije:
»Ali isto tako smatram da je iznimno važno znati čitati fotografiju i njezin kontekst, ne nasjedati na različite digitalne manipulacije čija je svrha stvoriti lažnu sliku stvarnosti. Fotografija ne mora postojati isključivo u klasičnom galerijskom prostoru – u kombinaciji sa zvukom, svjetlom i prostornim intervencijama može postati ambijent i iskustvo, a ne samo slika na zidu. Tehnologija može biti alat i podrška. Iza svake dobre fotografije i svakog uspješnog projekta stoje rad, disciplina i spremnost da se stalno ‘cima’. Istodobno ostaje otvorena mogućnost istraživanja i starih tehnologija i procesa. Sve se na kraju svodi na pitanje osobnog kapaciteta – koliko je netko u stanju s tim mogućnostima izaći na kraj. Upravo je zanimljivo to što živimo u vremenu obilja izbora – na nama je da odlučimo na koji način želimo izraziti svoj rad i kako ćemo ga predstaviti. Moramo biti hrabri u prihvaćanju novina«.
Na kraju razgovora upitali smo Ivanu i o planovima:
»Trenutno je u planu projekt koji se bavi kontrastima suvremenog svijeta. Zanimaju me posljedice paralelnih realnosti i način na koji one utječu na nas kada izađemo iz okvira društva u kojem živimo. Ne bih još otkrivala detalje dok se sve ne realizira«.
D. B. P.