Pitam se postoje li ljudi koji ne bi željeli putovati po cijelom svijetu, vidjeti sve destinacije, upoznati sve kulture, plemena, susresti sve vrste životinja, putovati svim prijevoznim sredstvima, obići cijeli planet. Odmah se potom nameće pitanje kako je to moguće? Onda se pitam postoji li neki izazov na koji bih ja mogla odgovoriti s »ne«. Naravno, isključujući bilo kakvo loše iskustvo. Postoje stvari koje me ne privlače. Na primjer, tu je nogomet. Ne volim gledati nogomet, ali da mi netko ponudi da putujem po svijetu i idem na razne nogometne utakmice, pristala bih bez razmišljanja. Putovanja se vole. Putovanja se žive.
Postoje destinacije koje osvajaju na prvi pogled i one koje se polako uvlače pod kožu. Meksiko pripada ovoj drugoj skupini. To nije zemlja koju je dovoljno obići, fotografirati i prekrižiti na popisu želja, to je mjesto koje se mora doživjeti svim osjetilima. Mirisima, bojama, zvukovima i ritmom svakodnevice koji je istodobno kaotičan i smirujući.
Prvi dojam o Meksiku često je bučan. Gradovi su veliki, ulice žive, glazba dopire iz svakog kuta. No već nakon nekoliko dana postaje jasno da ispod te vanjske slojevitosti postoji duboka, gotovo meditativna smirenost. Ona se osjeća u dugim razgovorima, u sporom objedovanju, u ritualima koji su dio svakodnevnog života i u osjećaju da vrijeme ovdje ima drugačiji tok.
Urbana prošlost
Ciudad de México savršen je uvod u tu priču. Jedan od najvećih gradova na svijetu iznenađuje količinom zelenila, muzeja i kvartova u kojima se živi, a ne samo prolazi. Roma, Condesa ili Coyoacán nude sasvim drugačiju sliku metropole, onu u kojoj se pije kava satima, šeta parkovima i razgovara bez žurbe. Ovdje prošlost nije zatvorena u muzeje, nego je dio urbanog tkiva, vidljiva na svakom koraku.
Južnije, u Oaxaci, Meksiko pokazuje svoje možda najautentičnije lice. To je regija snažnog identiteta, ponosna na svoje autohtone korijene, zanate i gastronomiju. Tržnice nisu turistička atrakcija, već mjesto susreta, a kuhinja je odraz povijesti i strpljenja. Mole, složeni umak koji se priprema satima, savršena je metafora ove zemlje, ništa nije jednostavno, ali je duboko smisleno.
Još jedno lice Meksika otkriva se na poluotoku Yucatán, ali daleko od najpoznatijih resorta. Gradovi poput Valladolida ili Meride nude mirniji, svakodnevni pogled na regiju u kojoj su majanski korijeni i dalje snažno prisutni. Ovdje se dani provode u hladu kolonijalnih ulica, u razgovorima na tržnicama i kupanju u cenotama, prirodnim vapnenačkim bazenima skrivenima u džungli. To je iskustvo koje spaja prirodu, povijest i tišinu, daleko od masovnog turizma.
U ritmu valova
Na pacifičkoj obali, u mjestima poput Puerto Escondida, Zipolitea ili Mazuntea, Meksiko se dodatno usporava. Ovdje nema velikih hotelskih lanaca ni strogo isplaniranih redoslijeda. Život se odvija prema ritmu valova, a dani prolaze između jutarnje kave, dugih šetnji uz more i zalazaka sunca koji se ne fotografiraju, nego pamte. Ta jednostavnost, gotovo nenametljiva, često ostavlja najdublji trag.
Jedan od skrivenih aduta Meksika jest način na koji prošlost živi u sadašnjosti. Majanski i astečki tragovi nisu samo arheološka nalazišta, već dio jezika, običaja i svakodnevnih navika. Ta neprekinuta veza daje zemlji dubinu koja se osjeti, čak i kada se ne može točno objasniti riječima.
Meksiko danas privlači putnike željne stvarnih iskustava, one koji traže više od lijepih fotografija. U vremenu kada putujemo češće, ali pliće, ova zemlja podsjeća da pravo putovanje traži vrijeme, otvorenost i spremnost na usporavanje. Jer Meksiko se ne obilazi, on se doživi. I upravo u tome leži njegova najveća vrijednost.
Gorana Koporan
