Ovu nedjelju Crkva obilježava kao Nedjelju Božje riječi. Božja riječ nije jednom zapisana, pa je mi sada čitamo i sjećamo se nečega. Ona nam uvijek iznova govori i mi po njoj prilazimo bliže k Bogu.
Božja riječ nas mijenja
Bog se čovjeku objavljivao svojom riječju. Govorio je i tako je čovjek znao kakav je i što od ljudi očekuje kako bi s njime bili u zajedništvu. No Božja riječ je djelotvorna, ona nije samo tek izgovorena i nestat će. Bog njome stvara ovaj svijet, što kaže, to bude. Po toj riječi sve je stvoreno i sve postoji. Njegova Riječ se utjelovljuje, Krist dolazi među ljude, kako bi nam Boga učinio još bližim, kako bi nam riječima i djelima pokazao tko je Otac na nebesima, koji stvara snagom svoje riječi, ali koji ipak nije neki daleki Bog, nego Otac koji nas ljubi i brine se za nas.
Bog nam po svojoj riječi prilazi, otkriva se, objavljuje se. Njegova je riječ moćna, on po njoj djeluje. A mi primamo tu riječ, ali ne samo ušima, nego i srcem. Kada se jednom s njom susretnemo, ona na nas djeluje, postaje nam vodilja do Onoga koji je izgovora. Susret s njom nužno nas mijenja, kao što kaže prorok Izaija: »Tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah« (Iz 55,11). A poslana nam je da učini od nas Kristove sljedbenike, da budemo onakvi kakav nam je Isus dao uzor. Čovjek zaboravlja, sjećanja mu lako blijede, zato nas Božja riječ stalno iznova podsjeća kako to živi onaj koji pripada Bogu. Ako joj dopustimo da dotakne naše srce, tada se mijenjamo tako da je sami tražimo, da je želimo čuti, proučiti, kako bismo što bolje živjeli po njoj.
Mijenjamo se i naviještamo
Mi nismo njezini pasivni slušači, ona postaje naš život kada joj jednom dopustimo da dotakne naše srce. Ako se s njom susrećemo, a ostajemo isti, ne osjetimo u sebi nikakav poriv za promjenu, znači da smo joj pristupili kao svakoj drugoj riječi, te joj nismo dozvolili da dopre u dubinu našeg bića. Jer se Božja riječ ne prima ušima, nego srcem. To je jedini način da u nama postigne plod radi kojeg nam je poslana. Kada joj jednom otvorimo srce, ona nama otvara oči i uši za potrebe bližnjeg, za Božju volju i za sve ono što na sebi trebamo prepoznati kao nešto što treba mijenjati i poboljšavati.
U Božjoj se riječi krije sam Bog. Ona nam njega otkriva i donosi ga među nas. Zato je ta riječ tako snažna i odjekuje u našim srcima odjekom ljubavi i obraćenja. Zbog toga je i aktualna kroz stoljeća, te istovremeno govori svakome ono što Bog želi poručiti. Njena je poruka uvijek nova, ali nas uvijek vraća na isti put, ona koji vodi k Bogu.
Bog nas ne poziva da budemo samo slušatelji njegove riječi, nego i promicatelji, navjestitelji. A ona se ne naviješta samo usmenim prenošenjem, jer to nije ljudska riječ koja čuva od zaborava događaje i ljude. Ona je Božja riječ koja treba djelovati u ljudima, treba ih oduševiti za Krista i usmjeriti k vječnosti. Zato se ta riječ naviješta prvenstveno načinom života. Njezini smo svjedoci i promicatelji ako je živimo u svakom trenutku i na svakom mjestu. Tada ne da smo joj dopustili da nas zahvati i promijeni, nego smo je proširili i na sve ljude oko nas. Tako smo postali i Božji suradnici, a to on od nas i očekuje, da se po našem životu vidi da smo prihvatili njegovu riječ, shvatili njezinu veličinu, te da želimo da i drugi dođu do te spoznaje.
