Iako je 14. siječnja proteklo godinu dana od smrti Dragana Rokvića, sjećanja na njega još uvijek su svježa, a uspomena na ono što je za života radio i više negoli živa. U prilog tome govori činjenica da je Inspira Hub prošloga petka, samo dva dana nakon godišnjice – »i parter i galerija« – bila dupkom ispunjena njegovim prijateljima i poštovateljima svih generacija. Povod za okupljanje bilo je predstavljanje knjige Subotica u slici i reči, čiji je Dragan Rokvić autor tekstova, a Andrej Pejović fotografija.
»Uspio nas je i danas, kada ga možda nema, zainteresirati svojim bilješkama u knjizi koja je pred nama, a koja svjedoči da je istinski volio svoj grad i da se toga nije sramio, i to nasuprot oštroj kulturnoj klimi prolongirane sumnjičavosti prema svemu što nije nacionalno. Njegova čežnja za nekim drugim vremenima naše zajednice ne može se tumačiti kao romantizacija naše stalne, besprekidne propasti (...) Njegova posvećenost afirmaciji lokalne tradicije, intelektualnog naslijeđa naše zajednice nije, međutim, ostala u uskim okvirima poštovanja nekakvog ‘predačkog’ znanja jer je svojim nakladničkim poslovnim idejama izmicao zakonu nostalgičnog gledanja. Sve je to Dragan Rokvić činio na putu poništenja profanog historijskog vremena prije no što je ovladao vremenom vječnosti, prepustivši se na kraju laganom milovanju sna sjećanja s one strane Zaborava i pridruživši se, među ostalim, velikoj ekipi Subotičkih senki Boška Krstića koja je ovaj grad zadužila i nesebično voljela«, rekao je tom prilikom, prije svega o Draganu, Branislav Filipović.
Prisjećajući se svojih čestih i dugih razgovora s Draganom o Subotici, o tome kako ju vide i doživljavaju, formalno moderator, a u biti jedan od govornika, također Rokvićev bliski prijatelj, Mile Tasić je o samoj knjizi, zapravo fotografijama u njima, rekao:
»Andrej Pejović je fotografirao Suboticu, ali na svoj način. To su crno-bijele fotografije koje već same po sebi govore o nekom ne tako blistavom prostoru i trenutku. Dakle, fotografije su prilično kritičke, one oslikavaju jedan sfumato i jednu usamljenost; tu i tamo ćete pronaći neku ličnost koja se vrlo usamljeno nalazi na ulici. Pronaći ćete Suboticu iz uglova iz kojih ju niste vidjeli, ali ono što je karakteristično jest da na svakoj fotografiji – počevši od one na koricama, koja je nastala te večeri kada je Dragan preminuo – postoji ‘svjetlo na kraju tunela’. Svaka fotografija govori o tome da je i Dragan vidio to svjetlo«.
Govoreći o arhitekturi grada i njegovim znamenitim ličnostima, Draganov prijatelj Ozren Uzelac istaknuo je kako se iza njih krije bogata povijest stvaranja i razvoja Subotice, teme o kojima je također često razgovarao s Rokvićem. Navodeći primjere poput »Kocke« ili pak restorana 29. novembra na Muškom štrandu na Paliću on je također podsjetio na ne tako davno izgubljenu prošlost, prije svega zahvaljujući nama samima.
U okviru predstavljanja knjige Subotica u slici i reči ulomke iz nje, Rokvićev tekst, čitao je glumac Drame na srpskom Narodnog kazališta Srđan Sekulić. Evo jednoga od njih koji svojom alegorijom prikazuje i današnje stanje stvari u društvu:
»Najbolje bi bilo da ubuduće ne postavljamo nikakve rokove, najbolje bi bilo da ne planiramo ubuduće nikakva svečana otvaranja. Ona će doći, ako će doći. Treba da priznamo jednom za svagda: sve su to samo sporedne manifestacije, jer nije prijatno uvek videti samo jednog čoveka kako se osmehuje i deli nam lekcije. Umesto toga, ajde da prošetamo«.
Uvod knjige potpisali su oni koji su Dragana najbolje znali i koji su mu bili najbliži: supruga Slađa i sin Filip.
U tekstu Duh jednog grada – kojega namjerno ne citiramo (jer knjigu treba posjedovati ili se s njom bar upoznati) – njegova supruga ističe kako je Dragan neizmjerno volio grad u kojem je živio i stvarao, ali se i gubio u njegovim promjenama. Ona je »ovaj zapis« (knjigu) preporučila svima koji vole ovaj grad da ga vole kako ga je Dragan volio, ali i da kroz fotografije i riječi prepoznaju njegovu dušu, a budućim generacijama neka posluži kao svjedočanstvo da razumiju, poštuju i vole Suboticu kroz sjećanje onih koji su je oblikovali.
Filip se, pak, u tekstu Poslednje svedočanstvo osvrnuo na Rokvićevu fascinaciju Pejovićevim slikama, jer je u njima nalazio inspiraciju za svoje priče, kako one iz vremena prošlih i današnjice ali i one »tek naslućene«. Stoga je, kako je zapisao, ovaj spoj fotografije i teksta nastao prirodno i bez mnogo riječi, postavši »svojevrsna alkemija« djela koje je i intimno i univerzalno. Kroz upit što znači biti suvremenik svijeta Dragana Rokvića sin je o ocu rekao kako je odgovor da to znači biti »jednostavan na najsofisticiraniji način«.
Mnogo je toga još rečeno tijekom predstavljanja Subotice u slici i reči prošloga petka; i o Draganovoj ljubavi prema knjizi i pisanju, i o njegovoj ulozi i razvoju Gradske knjižnice, na čijem je čelu bio trinaest godina; i Nolitu i YU festu koje je vodio, ali i o onome što je za života napisao, ali ne i objavio (iako je imao namjeru). Od svega toga, kako je i Tasić napomenuo, najvrednija je Novija istorija Subotice, rukopis koji seže od početka devedesetih godina prošloga stoljeća do sredine druge dekade XXI. vijeka, kao svojevrsni nastavak povijesti ovoga grada o kojoj su prije njega pisali István Iványi i Lazar Merković u svojim kronikama.
»To je djelo na nekih 700-800 stranica i nadamo se da će se naći sve ono što se treba naći da bi jedna knjiga vidjela svjetlo dana. Da upoznamo svoj grad, a prije svega njegove građane, i one koji su nekada u njemu živjeli i oni koji sada žive; sve koji su u njemu ostavili svoj trag«, rekao je Tasić.
I još nešto: zaista je nevjerojatno da ni godinu dana nakon smrti vrata Gradske knjižnice čak niti za ime Dragana Rokvića nisu otvorena. I ne samo da su vrata Čitaonice zatvorena, nego su – s časnim izuzecima – i vrata alternativnog prostora u vidu Inspire Huba nepremostiva prepreka za većinu njezinih djelatnika, među kojima nije mali broj onih kojima je Dragan na različite načine pomogao, kao i za rukovodstvo ove ustanove i Grada da ih otvore. Ali, i to je Subotica u kojoj je živio i o kojoj je pisao.
Zlatko Romić